FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

17. 10. 2011.

VRATI MI MOJE PARE ILI ŽIVOT !


                                                                                                Dopuna...
Majku mu, zaboravio sam da u prethodnom postu ( "I ovog leta..." ) pomenem i sledeće:

 -One koji, da bi na miru telefonirali, izađu iz kafića ili restorana (koji je preko puta mene) i onda stanu blizu mene i viču u telefon (i meni u uvo).
-Takođe i decu koja pitaju roditelje "kako on to svira na dve gitare?", a oni ne umeju da im odgovore, pa onda, ono, tuc-muc...
-Zatim, kada me pitaju u vezi moje gitare: "Da li su to dve gitare u jednoj (napravljene da budu kao jedna), ili je jedna gitara, ali je kao dve, dupla?"
-Naravno, bilo je kol'ko 'oćeš i loših košarkaša, koji su promašivali kofer...
-Što se tiče šutiranja kofera, jedna je žena gurala kolica sa detetom, al' je bila slab vozač, pa je udarila u moj kofer, a onda je onako nogom pokušala da ga vrati tamo gde je bio. Što da se saginje...


                                                              Odšteta
Jednom je jedno dete šutnulo kofer. Ništa strašno, ali njegov otac je to video i... ništa... baš ga briga. Nije mu padalo na pamet da ga vrati na mesto. Ja mu dobacim "Nema izvini, a?" On počne da pretura po džepovima da bi našao neku siću, ali ja mu nisam dao da ubaci, jer koji je to sad fazon, da mi plati možda za pretrpljeni duševni bol, ili šta...


                                                                                                          Kum
Pita me jedan od tri momka koji su zastali da me poslušaju da li znam da sviram ono iz filma "Kum" ("Godfather"). Ja (slučajno) to znam, ali sam se nešto kao nećkao, a on će: "Teško je, a?" (brate, a ono najprostije melodija i harmonija). Umesto da kažem da znam počeo sam ja to da sviram, a oni pođoše. Ja: "Čekajte, bre, pa je l' hoćete da čujete...?" I, oni se vratiše...


                                                           Eto, baš neću!
Jednom je jedan naduvenko, onako nadmeno prišao, stao ispred mene, prekinuo mi svirku i pitao da li znam da sviram... ma, nebitno šta je tražio... Ja (opet slučajno) znam , iako retko to sviram (tj. skoro nikad), ali pošto je lik vrlo antipatično nastupio, ja mu kažem da ne sviram to (što je bio tražio). On: "Šteta, baš sam mislio nešto krupnije da ubacim..."
"More, marš u MP3 (mat..... pi... 3)", pomislim ja, glavu dole (pogled u gitaru) i nastavim da sviram...

                                                                No stips...
Jedan Francuz je mislio da se znamo od negde, pa je ubacio 1€... ali, to nisam bio ja nego neki drugi ulični, pa sam mu ja predložio da uzme natrag svoje pare. Nije bio tol'ka stipsa, naravno...


                                                                                                   Hotel California
Jao, bio je i jedan Amerikanac, težak smor. Mnogo je davio. I, ne samo mene nego (video sam) i ostale ulične kolege (ima nas raznih na ulici, radimo različite poslove). Priča k'o navijen sa onim njegovim (faken) američkim akcentom... Meni je, posle predavanja koje mi je održao tražio da mu sviram "Hotel California", i ja sam je svirao, i svirao... sve dok nije otišao, he, he... Nisam smeo da prestanem, da me ne bi opet davio pričom (a, radno mi je vreme bilo, pa mi se ne isplati).


                                                 Fala, ne pijem dok 'vozim'
Konobar iz restorana preko puta mene dolazi i pita me šta ću da popijem, a ja mu odgovaram da ne pijem dok sviram. On kaže da jedan gost hoće da me časti. Ja mu ponovim da neću ništa... On poče ponovo da mi objašnjava kako jedan gost restorana želi da mi pošalje piće... "Ma, hvala lepo, ali neću ništa..." Izgleda da nije mogao da razume zašto odbijam, pa sam morao još jednom da kažem da ne želim nikakvo piće, a ako taj gospodin baš želi da me časti, neka ubaci nešto... Ma, nisam imao ni vremena ni volje da mu objašnjavam da na početku večeri ne smem da unosim nikakvu tečnost u organizam, da mi se ne bi išlo u WC? Kasnije može, ali na početku večeri - nikako!

                                                             Student i ja
Prijatno iznenađenje: prepoznao me jedan čovek, koji me je viđao kada sam svirao u Nišu početkom devedesetih. Meni je Niš na 45 km, pa sam 94-te, 95-e znao povremeno da skoknem na jedan dan. On je iz Negotina, ali u to vreme je studirao tamo. Dogovorili smo se da me nađe na Fb, ali nema ga nešto...


                                                        Vrati mi moje pare...
Jedan lik (malo pripit) je ubacio pare, pa je seo na zidić preko puta da, kao, sluša. Međutim, posle nekoliko minuta je pustio da mu svira muzika sa mobilnog. Tiho je bilo tu gde sam te večeri svirao, pa mi je smetao taj njegov telefon. Zato sam na čas ostavio gitaru i prišao mu da ga zamolim da, ili isključi muziku, ili da sedne malo dalje. On nije najbolje razumeo šta hoću, pa je bilo potrebno da mu moje reči prevedu neke devojke, koje su takođe sedele na tom zidiću. On se čovek naljutio... Kao, "pa, dao sam ti 60 centi, a ti tako sada..." Ja sam uzeo iz kofera tih jeb.... 60 centi i pružio mu ih. On ih je 'ladno uzeo i otišao...


                                                                                                    ...pare ili život !
Dolazi svake godine jedna romska familija tamo, u to mesto u kome sviram. Odrasli nešto prodaju, a deca idu po restoranima i prose. U stvari, i ona prodaju olovke, upaljače, papirne maramice... ali, to je samo k'o bajagi. Retko ko kupi nešto od toga. Ili im daju nešto, ili ne daju...

Jedno od te njihove dece, simpatičan jedan klinac (9-10 god.), stalno je navraćao kod mene. Ja sam se šalio sa njim tako što sam jednom rukom udarao žicu (još je malo i izvijem, da bi zavibrirala), a drugom rukom bih njega povukao za uvo, ili pipnuo prstom po nosu. I onda bih se, kao, čudio kakav se to zvuk čuje...  Njemu je to bilo smešno.

Jedno veče je nosio sa sobom neki plastičan pištolj i ja sam mu predložio da sa njim "pljačka" prolaznike. Nisam mislio ozbiljno, ali njemu se bila dopala ideja, pa je stvarno počeo da presreće šetače: "Pare ili život!" I njima je bilo simpatično pa su mu plaćali da bi ih pustio da nastave svojim putem...

Broj komentara: 5:

  1. Sada me vec stvarno interesuje koju je pesmu naduvenko trazio. :D

    OdgovoriIzbriši
  2. E, pa to je tajna... ;)
    (sramota me da kažem :D)

    OdgovoriIzbriši
  3. Čovječe svašta li i ti doživiš i čega se sve nagledaš, mogu misliti kakvih još sve festivala tu zna da bude :)

    OdgovoriIzbriši