FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

20. 09. 2010.

KAKO SAM POSTAO ULIČNI MUZIČAR


Leto 1989.

Pošto mi se nikako nije vraćalo u fabriku na peglanje čarapa, a više nije išlo da mi roditelji daju "džeparac", reših ja da ponovo pokušam.
Jedan komšija polazio je tih dana za Budvu. Tamo su već bili neki njegovi drugari, rokersko društvo, pa tako krenem i ja sa njim vozom za Bar i posle autobusom za Budvu.

Izađem uveče sa njima da "razbijem led". Oni su mi bili velika podrška, lakše mi je bilo uz njih.
Ja sam zamišljao da, kao, stranci imaju lovu i da treba da se usresredim na njih.
Pa tako odredim da treba da sviram tamo gde je onaj hotelski kompleks... na kraju šetališta.

Mnogo, ali mnogo me je bilo sramota.
Pomog'o mi je jedan od tih drugara koji su pošli sa mnom da mi "drže strah" i to mu neću nikada zaboraviti! Stavio je kutiju od cipela (koju sam prethodno adaptirao da može da posluži za ubacivanje para) ispred mene.
Ja sam mu davao instrukcije gde tačno da je postavi, da ne bude ni preblizu, ni predaleko. Sreća moja što nisam morao sam da postavljam tu kutiju, jer to bi mi bila smrt. Toga sam se najviše stideo. Sramota me je bilo što "tražim" pare, a ne što sviram.

Bilo kako bilo, počeo sam...
Svirao sam 10-15 min, nešto sam i zaradio, ali video sam da nisam na pravom mestu.

TAČNO TAMO SAM SVIRAO
tada je bilo prazno ispred ulaza u Stari Grad,
nije bilo kafića
I tako se svi mi zajedno pokupimo i vratimo se u grad. Ispred Starog Grada, dole ispod hotela
"Avala", svirali su neki momci, dvojica gitarista.
Ja sam stao malo dalje od njih i krenuo i sam da "guslam".
I sad, svi oni ljudi što su ih bili slušali, njih dvadesetak, polako su prešli kod mene. A i ti momci koji su svirali: prekinuli su, pa došli i oni.
Valjda je svim tim ljudima bilo zanimljivo što vide električnu gitaru i pojačalo na ulici, gde nema struje... Ipak je to bila 1989-a.
Ja sam tada mislio da ljudi kapiraju moj stil sviranja: Kao, dve ruke na vratu gitare (tada je bila jedna gitara, ne kao sada dupla), pa to zvuči kao dve gitare, Stanley Jordan fazon. Ali kasnije sam shvatio da ljudi samo gledaju... onako bezveze, da "ubiju" malo vreme. A tek poneki kapiraju stil sviranja (i mnogi priđu da mi kažu da takvu tehniku sviranja vide prvi put u životu). Dobro, to i ne treba previše da čudi, jer nisu baš svi "slučajni prolaznici" eksperti za muziku, tj. za sviranje gitare.

Elem, ostao sam u Budvi samo nekoliko dana.
Jer moj cilj bio je - Dubrovnik!

Nastavak: http://ulicni-muzicar.blogspot.com/2010/09/varljivo-leto-89-te-posto-sam-uz-pomoc.html

Broj komentara: 7: