FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

16. 05. 2011.

LUDI DANI, LUDI DANI...


I, dok smo mi tako uživali u slavi koja nas je zadesila u okviru našeg malog Đurinog Naselja (ima oko 400-500 stanovnika), objavljeno je da će se uskoro (avgusta 1983.) održati još jedna Gitarijada, samo 3 meseca posle prethodne.

Sakupili smo se (mi iz grupe "LE"), ali nam je falio Zvonko, koji je tih dana boravio na selu (negde kod Vranja), jer je trajao letnji raspust.
Tada, naravno, nije bilo mobilnih telefona (u našem naselju ni fiksnih, sve do 1986.), pa smo se mi poslužili telegramom. Ono, u fazonu: "Gitarijada, Stop. Dolazi brzo. Stop."
Zvonko je, normalno, "dojurio" prvim putničkim vozom iz Vranja.

Hteli samo da ovoga puta sviramo nešto svoje. Dobro, "svoje"...
Početni rif je bio isti kao kod "Paranoid"-a, ali smo to nesvesno ukrali. Evo, priznajem da sam ja bio "kompozitor" tog rifa.
Solo... e, to sam već SVESNO drpio od "Wishbone Ash" (pesma "Persephone").
Tekst (opet ja autor) je imao naslov "Ludi dani".
Moram da naglasim da je to bio prvi, ili možda tek drugi tekst koji sam napisao u životu, tako da... bez ruganja, moliću lepo!
Uostalom, imao sam tek 17 godina, a tada, u to vreme, mi nismo bili tako napredni kao ovi današnji klinci...



Našao sam, među nekim starim beleškama,
i ovu radnu verziju tog teksta...
LUDI DANI


Danas svako misli samo na svoj ćef
Svako bi da baš on bude šef
Ljudi žure da ispune svaki plan
Da ostvari svaki čovek svaki san


Dani, idu ludi dani
Ludi, ludi su i ljudi
Dani, idu ludi dani
Ludi, ludi smo i mi


Đaci nikad ne idu na časove
Radnici napuštaju sve poslove
Svako grabi lovu, a niko ne radi
I svi bi stari ljudi hteli da su mladi

Dani, idu ludi dani
Ludi, ludi su i ljudi
Dani, idu ludi dani
Ludi, ludi smo i mi


He, he... uhvato sam se za ono "svaki" (u prvoj strofi)...



Inače, kao vrlo svestrani muzičari (ironija, ov korz), izmenjali smo instrumente izmedju sebe:
- Zvonko je sa solo gitare prešao na ritam
- Ja sam sa basa prešao na solo gitaru (+ vokal)
- Daci je sa ritam gitare (+ vokal) prešao na bubnjeve
- Stoška je sa bubnja prešao na bas gitaru

Nismo više probali u Dacijevoj dnevnoj sobi (kada su mu roditelji bili na poslu), već u njegovoj garaži.
Od "tehnike" smo imali i dalje samo tri akustične gitare. Jedino je bubnjar, umesto po "Bazarima", raspoređenih po trosedu, udarao u nekakve kante. Mislim da je imao i jednu "činelu". To je bio poklopac od jedne kante, koji smo vezali žicom, koja je bila zakačena za plafon.


Ne sećam se koliko smo proba održali. Možda 5 ili 6...
Ali, bilo je zanimljivo jer se tu, u toj garaži, okupljalo celo društvo iz komšiluka. I, kako to već ide, druženje i zezanje...

Hotel "Grozd", Vlasotince
E, sad, da naš bubnjar Daci ne bi prvi put u životu seo za prave bubnjeve baš na Gitarijadi, smislili smo plan kako da to izbegnemo.
Njegov otac je radio u jednom hotelu u Vlasotincu ("Hotel Grozd"). Bio je tamo glavni kuvar. A, hotel je imao živu muziku. A, muzičari su posle svirke ostavljali deo svoje opreme u sali...
Tako mi (ceo "bend") sednemo u autobus i pravac Vlasotince (može i Šurdilovce, po Šurdi iz "Vrućeg vetra"). Odvede nas čika Pera (kuvar) u salu gde su bili bubnjevi, otkrije ih (bili su, zbog prašine, pokriveni belim čaršavom), i naš bubnjar (a, njegov sin) Daci se tu, kao, malo "srođivao" sa tim bubnjevima. Kovao je planove gde će da udara, kad budemo svirali na Gitarijadi.

Inače, moram da kažem da sam ja ispao neverovatno naivan što sam pristao da budem pevač. Tj. što sam pristao da POKUŠAM da pevam... Pa, nikada, bre, u životu nisam pevao (ni pre, ni posle toga). A, bio sam EKSTREMNO stidljiv, povučen, introvertan... kako god da se to zove (kasnije u životu sam se delimično oslobodio toga). U školi sam bio najmirniji od svih đaka, stvarno... uključujući i devojčice.
I, sad ja, kao, treba da pevam pred 500 ljudi...
Pa, ni na tim našim probama nisam pevao, nego smo mi samo svirali i zamišljali da tu sad, kao, ide vokal...

Dom Kulture ("Žika Ilić - Žuti"), Leskovac
Pošto je prethodna Gitarijada bila čisti smehotres (i mi smo dali svoj doprinos da tako bude), ovoga puta su organizatori uveli nekakvu selekciju. Sat-dva pre početka 4. Leskovačke Gitarijade, pre ulaska publike u letnju baštu Doma Kulture "Žika Ilić - Žuti", sve grupe su morale da se popnu na binu i odsviraju deo svoje kompozicije. Pa, ko vredi - sviraće i pred publikom, a ko ne...
Naš red...
Izašli mi, namestili nam instrumente i mi krenuli da sviramo...
Ja sviram i mislim: "Lele, šta da radim kad dođe trenutak kad treba da počnem da pevam..." Taj momenat je sledio posle uvodnog rifa. Ali, na moje OGROMNO zadovoljstvo, oni iz žirija su nas prekinuli taman kada je trebalo da guknem. A, da nisu... ko zna kako bi to moje "pevanje" izgledalo. Pretpostavljam da bih nešto mumlao, šaputao (u najboljem slučaju)... ko zna...
I, eto, tako sam ja propustio jedinu priliku u životu da javno zapevam...
A, da... Neko od prisutnih kolega je viknuo "lopovi". I bio je u pravu, potpuno. Mislim, rif je bio čisti "Paranoid".

Kada su se svi bendovi izređali na bini, žiri je objavio imena onih grupa koje nisu zadovoljile (i koje neće moći da nastupe pred publikom te večeri). Bilo je 4 takvih: naša grupa "LE" i još tri druge.

Moram da kažem da sam ja bio presrećan što neću morati da pevam. Mislim, lako je bilo planirati, ali kada je došao trenutak... "prpa" brale!
Stoška (naš basista) je od žirija tražio da nam dozvole da ponovimo, da nas ponovo pogledaju, ali ipak nismo dobili tu drugu šansu, na moju sreću...
Ja sam se osećao k'o Dostojevski, kada su ga izveli na streljanje, pa onda u poslednji čas pročitali Carevo pomilovanje. Eto, baš tako. Veliko olakšanje.
I uživancija, posle velikog stresa.
Našao sam sebi fino mesto u trećem-četvrtom redu i čekao početak. Em ne moram da se blamiram sa pevanjem, em ne moram da plaćam ulaznicu za Gitarijadu, he, he... (tol'ko sam valjda zaslužio).

Ne sećam se kakva je bila ta četvrta Leskovačka Gitarijada. Samo se sećam da je jedan tip, Voška, svirao neki svoj instrumental ("Oaza", ako se ne varam) i bio proglašen za najboljeg instrumentalistu te Gitarijade. On je u tu svoju "Oazu" bio ubacio i Mocartov "Turski Marš". Meni se mnogo dopalo to njegovo muziciranje i mislim da sam možda baš tada, u tim trenucima, doneo odluku da nema više zajebavanja, već gitara mora ozbiljno da se prouči. Maštao sam da ću jednoga dana i ja tako izaći pred publiku (naravno, na Gitarijadi) i "razvezati" svirku, a svi će se oduševiti i diviti mi se...

Eto, tako se, na neslavan način, završila karijera mog prvog benda. Nikada više nismo svirali zajedno. U stvari, ja nikad više i nisam svirao u nekom bendu (što mi je pomalo i žao). Jedino sam (solo nastupi) i u "duetu" sa još jednim gitaristom (duo "The Bridge"), ali, otom-potom...
Da, bio je i jedan nastup sa nekakvim školskim bendom (svirali smo "Krivo je more") u jednoj kasarni u Leskovcu.

Znači, posle tih prvih nastupa, bacio sam se na vežbanje: sviranje skala, raznih vežbica itd.
Sviranje, vežbanje i... maštanje o slavi, makar i lokalnoj...


==================================================================
==================================================================

Nastavak: "Vežbanje"

==================================================================
==================================================================

2 komentara:

  1. Ovo fantaziranje da se dokazes bas na gitarijadi me nasmijalo.

    Uvijek sam i ja vjezbao za neku propustenu priliku, pomalo i osramocen... a dokazivao se na nekoj sledecoj i drukcijoj prilici - gdje sam opet nalazio razloge zasto to nije dovoljno i opet bi se tu zelio dokazati i tako u krug...
    Al eto vremenom poce na nesto da lici moja svirka.

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa, pred svojima da se pokažem... Da mogu posle da prošetam gradom i tripujem da me svi prepoznaju, he, he...

    OdgovoriIzbriši