FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

29. 11. 2010.

KIA, NE VOLIM TE... ZA SADA !


Kada sam stigao na svoje radno mesto u jednom gradu, nisam odmah ni primetio da je prodavnica na uglu pored mene zatvorena. Kasnije sam tek video da su je ispraznili i nalepili na izloge one papire na kojima piše da se izdaje.
Super, rekoh u sebi, samo da ne nađu nikoga tamo negde do proleća, da bih u slučaju kiše mogao da se sakrijem (i nastavim da guslam) ispod njihove tende. Kada nema nikoga i ničega u radnji i izlozi su prazni, nema ko (ni zašto) da se buni, ako sviram tamo.
Al', ne lezi vraže!
Popodne, istoga dana, čekalo me je jedno neprijatno iznenađenje. Baš na mestu na kome sviram, neki "teča" je bio parkirao svoj auto! Gledam okolo, čekam da naiđe... Ipak je to pešačka zona. Nije valjda tol'ko lud da rizikuje da mu napišu kaznu. Počnem ja da vadim stvari, da se polako pripremam, sve u nadi da će za to vreme vlasnik auta da naiđe i oslobodi mi mesto. Ali njega nema...
Setim se ja da ovi što pišu kazne (opštinska policija), kada vide da se neko tako šašavo parkirao, pre nego što mu napišu kaznu, obično prvo malo dunu u pištaljku, jer je velika verovatnoća da je to neko ko radi i nekoj od obližnjih prodavnica.

Imam i ja uvek kod sebe u torbici jednu pištaljku, pa rekoh "aj' da probam sreću. Dunuću, pa kada čovek dođe, lepo ću da ga zamolim da pomeri auto".
Ta moja pištaljka je stvarno dobra, mislim jako svira. Nije k'o one dečije (nema onu lopticu unutra), nego je baš za profesionalne (fudbalske, valjda) sudije. I stvarno se jako čuje.

Ona mi je, pored noža i pištolja (liči na "gan", ali je upaljač, zapravo), koji mi stoje u autu, još i jedno od odbrambenih "oružja" (imam i neki lovački nož u torbici). Ako bude neke frke, mogu da počnem da zviždim, napravim galamu i tako privučem pažnju. Nije još bilo takvih situacija, al' nikad se ne zna. Bolje da ne čekam da se prvo desi, pa posle da se naoružavam pištaljkama...

Elem, sagnem se ja dole i počnem da, kao, nešto muvam po svom rancu... Onda stavim neprimetno pištaljku u usta i dunem tri puta, al' onako "krvnički", što bi se reklo, da mi je posle pet minuta zujalo u ušima. Nisam najbolje video reakciju ljudi, jer sam gledao prema dole, pretvarajući se da nešto tražim po rancu, ali čini se da sam malo uzbunio vlasnike skutera, parkiranih naokolo. Takođe i jednog čoveka koji je imao parkiran automobil u blizini, i koji je posle ostao još koji minut pored svog mercedesa, za svaki slučaj. Verovatno su i mnogi iz obližnjih radnji "dzvirnuli" napolje, da vide o čemu se radi, a možda i nisu, pretpostavljajući da je to samo neki pandur, jaka stvar...
E sad... bilo bi lepo za ovu moju priču da sam ja, kao, ispao tu nešto pametan... ali nije bilo tako. Taj teča nije bio u blizini da bi čuo moju zviždaljku (inače bi dojurio, sigurno je!).
I šta ću ja... Pošto sam već postavio stvari, sa namerom da ih samo pomerim za dva metra kada se auto skloni, počnem ja tu da sviram. Svirao sam tako jedno pet minuta, ali nekako sam se glupo osećao delimično zaklonjen iza tih kola, pa da se ne bih više nervirao, pređem na drugo mesto, 5 metara dalje, na istoj toj raskrsnici.

Buljeći naokolo iz nove perspektive (ranije sam uvek svirao na istom mestu, znači stalno sam gledao na istu stranu), podsetim se (primetio sam to i ranijih godina) da se ta radnja, koja sada više ne radi, zvala "TE QUIERO" (na španskom: "volim te"). Vidi se i na fotografiji. Eno, piše gore na tendi. A, parkirani auto je bio "Kia Picanto". Tada mi je i palo na pamet ono "Kia, ne volim te" (zato što mi praviš probleme!), pa sam počeo telefonom da pravim fotose (kao dodatak priči, koju sam već isplanirao da napišem).
Inače, kada sviram, namestim se otprilike tamo gde je zadnji desni točak od (drugarice) KIE. To mi je najbolja pozicija za tu raskrsnicu. da ne objašnjavam sad detaljno razloge. Ono, protok ljudi, i to... Da sam im "pri ruci", al'da ipak nisam ljudima na putu (da ne smetam).

Svirajući pedesetak minuta na drugoj strani raskrsnice (koliko je proteklo dok gospodin nije pomerio auto), palo mi je na pamet da bih mogao nekada i tu da sviram. U nekim delovima godine, kada je visoko na nebu, Sunce mi pravi probleme u jutarnjim satima (dok se ne "sakrije" iza obližnje zgrade), pa bih tada mogao da koristim to novo mesto. Tako da ću, ako mi i tamo bude išlo dobro, jednoga dana možda i zahvaljivati toj "Pikantnoj" drugarici (zato je i onakav naslov), ko zna...

A, to rezervno mesto mi nije dobro iz nekoliko razloga. Pre svega zbog već pomenutog "protoka" ljudi (prolaze malo dalje od mene), a zatim i zato što se na tri metra iza mene nalazi neka telefonska govornica, pa da ne bih morao da slušam ljude kako se deru dok telefoniraju. Poznato je da ljudi, kada ne čuju dobro sagovornika... ONI počnu da viču! A taj telefon je napolju, tako da mi dranje na uvce ne gine... Jedino što se danas uglavnom koriste mobilni, pa su retki oni što se 'vataju za javne telefone. Ali zato su oni koji se ipak uhvate uglavnom stariji ljudi, što u prevodu znači: dranje je zagarantovano!

Kada sam te večeri završio na tom mestu (otišao sam posle na jedno drugo, na još sat i po extra-time svirke), napravio sam i ovaj snimak, na kome se tačno vidi to moje radno mesto. Onaj džukac, što sedi tamo pored pojačala je tražio bis, al' kako sam ja profesionalac i ne sviram za lepe oči, nego za pare (koje dotični nije imao pri sebi) pokupio sam svoje stvari i otišao, a samo sam mu, u odlasku, dobacio: "Aj, zdravo, tečo. Ode ti na internet, a i ne znaš to...".
Posle me je on našao tamo gde sam otiš'o da uzmem još neki evro. Ide prema meni i sve vrti repom. Baš sam hteo da ga pomilujem, al' taj se u životu nije (ljudski) okupao, smem da se opkladim...

Evo, uradio sam i "an-face" fotografiju tog lepotana, da ga vidite. Pogled mu jeste malo mutan i mrk, al' je duša od psa, ja vam garantujem!
Inače, psi i ostale životinje me vole, dok sam ljudima nešto manje simpatičan, jer imam brz jezik i ne pazim šta pričam, pa često umem da povredim... Uvek kažem sebi da, pre nego što otvorim usta, treba najpre da proverim da li je mozak priključen... al' stalno to zaboravljam.

Sutradan sam, pri dnevnom svetlu, napravio još par fotografija. Hteo sam da ulovim naziv prodavnice (posle sam kod kuće, na kompjuteru, video da se u stvari i na noćnim snimcima on dobro vidi), i slučajno sam ulovio onoga što me sa terase susedne zgrade krišom posmatra (izlog je "odglumio" ogledalo).


A istog dana prošla je ulicom i jedna ciganka od 200 kila, koja je, dok je hodala, mlatarala rukama levo-desno, kao helihopter. Stvarno je bila ogromna. A pošto mi je telefon bio pri ruci, snimio sam je dok na obližnjoj klupi skuplja snagu za narednih... dva'es' metara!
Pa dobro, nije joj lako da non-stop nosi tol'ki teret...




p.s.
kliknite na fotografije, da bi ste ih uvećali !

4 komentara:

  1. Да је био Мерцедес, имао бих шта да ти приговорим а овако "Киа" и то пишљиви Пиканто... Требао си му намажеш гуме сланином па да му онда овај неокупани покаже. Не верујем да би му више пало на памет да ту паркира.

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa, on kakav je, stvarno bi mu pojeo gume :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Ti si majke mi legenda. Nadam se da ovo sve i u teku zapisuješ, serveri su varljivi, zli hakeri su loši ljudi, šteta bi bilo da sve ove zapise neko uništi. Nadam se da ćeš nekad doći u Sarajevo da sviraš. Sve najbolje ti želim.

    OdgovoriIzbriši
  4. -Naravno da sve čuvam na više mesta... ;)
    -Fala...

    OdgovoriIzbriši