FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

26. 09. 2010.

ULIČARSKA ETIKA


Ovo NISAM ja! ;)
I u mojoj profesiji postoje neka nepisana pravila. Osnovno pravilo je da, ako neko već svira tamo gde bi i ti , treba da se odmakneš na neko pristojno rastojanje, pa da tamo sviraš kol’ko ’oćeš...
Ako su dva svirača preblizu, nikome to nije na korist (i u parama, i u nervima).
Dobro je i da su na različitoj strani ulice, ako ih je samo dvoje, a ulica široka (a, ima takvih).
E, sad, koliko se to poštuje... hm...
Kako je i za očekivati, svako misli na sebe i boli ga uvo za druge. Pre svega, oni koji su "jači", ne mare za slabije.
"Jači" u smislu da imaju pojačala, više ih je, prave veću galamu.
Ja sam u početku veoma pazio na tu kolegijalnost.
Čak sam uvažavao i prosjake, koji su mi delimično i kolege.
Međutim, sada sve više i ja mislim prvenstveno na sebe (i svoju porodicu!).
Dobro, ne stanem nikome na metar razdaljine, ali, gledam da se udaljim koliko je potrebno, a da MENI taj neko ne smeta...
Tako su me naučili !
Mnogo puta mi se desilo da se stvarno čudim kako nemaju ni minimum obzira.

Ako više dana za redom sviraš na istom mestu i neko nov dođe pa zauzme to „tvoje“ mesto,
pa... ne možeš da se buniš i da teraš čoveka odatle, jer i jedan i drugi radite nezakonitu stvar, bez dozvole.
Tako ja mislim i zato, kada se desi takva situacija, sutradan lepo poranim da povratim "svoje" radno mesto!
Međutim, kada je obrnuto, imam problema: niko nema obzira!
Tu računam i ljude koji po ulici prodaju razne sitnice, ne samo muzičare.
Tako me polako kvare i teraju me da i ja mislim samo na sebe (i svoju zaradu).

Evo poslednji primer (leto 2009.) :
Svirao sam na istom mestu svako veče. Neki Rumun je, pak, išao od restorana do restorana...
Znate ono... svira 5-10 minuta, pokupi pare od gostiju i ide dalje.
Prvo veče sam sačekao da odsvira to svoje na 5 metra od mene...( bio je ispred mene neki restoran).
On svira harmoniku (takođe i njegov sin od 7-8 god.- znači dve harmonike) i pravi veliku galamu!
Nije me ometao samo kad dođe da svira tačno ispred mene, nego i dok se, polako, približava i, opet polako, odlazi.
Drugo veče ja njemu kažem da preskoči taj restoran gde je sviram, jer "nije u redu da ja pauziram zbog njega..."
Malo smo se posvađali. On meni reče: "ti tu sviraš celo veče, valjda mogu i ja 10 minuta..."
A, ja njemu : "ti sviraš po celom gradu, svi restorani su tvoji, ostavi mi bar ovo mesto..."
-Pa, to je samo 10-tak minuta - on će.
-Pa, to je za mene nešto para... (zna se otprilike „satnica“, pa i tih 10 minuta) i što bih ja tebe „čašćavao“ ?
I tako se mi tu malo posvađamo. Svako je imao neku svoju „teoriju“.
Na kraju sam mu, iznerviran, zapretio da ću mu poslati policiju zato što iskorišćava maloletnu decu (to jeste ozbiljna stvar – maloletna deca ne treba da rade)!
Inače, on je ostavio devojčicu od 10-ak godina da prosi (razvlači harmoniku, onako bezveze) u jednoj ulici, a ,sa sobom je vodio sina od 7-8 godina i malu devojčicu u kolicima (dok mu je žena izigravala spomenik: ono, namaže se belom bojom, pa je, kao, neka statua).
Zajedno sviraju, a mali na kraju i skuplja pare od ljudi što večeraju. I tako svako veče, celo leto ( i koga briga što dete u tom uzrastu treba da se igra , a, ne da radi... ).

Titula najgorih ipak pripada onim Južno-Amerikancima.
Njih apsolutno nije briga što ti sviraš.
Jednostavno, izaberu sebi najbolje mesto i... udri!
I ti, šta ćeš, pokupiš svoje stvari i odeš...

Ima i prosjaka koji šaraju ulicom i traže pare od prolaznika...
Kad vide da neko počne da čeprka po novčaniku, da bi kod mene ubacio, oni mu (joj) priđu i traže i za sebe... neki im i daju.
Ali, ja im uvek kažem da se udalje od mene, ako im se usladi taj sistem.

Jedan drugi slucaj :
Svirao sam ja tako i... dolazi sasvim blizu mene žena sa onom velikom muzičkom kutijom (na točkovima). Ono, vrti ručicu, a ono samo svira.
To dosta jako „zvuči“!
Ja joj priđem i protestujem, ljubazno, naravno.
Ona kaže da tu „svira“ (t.j. vrti tu ručicu) svaki dan.
Ja je zamolim da se odmakne malo... (bila je 7-8 metara od mene).
Prvi sam stao tu, u prolazu sam, samo taj dan ako može (t.j. pola dan ...).
Ona je skoro uvažila moju molbu, ali , u tom trenutku dolazi njen muž i počne da se ljuti na nju što uopšte razgovara sa mnom!
U fazonu: "ma, šta mu se pravdaš, ko ga j...".
I počne on da vrti ručicu...
Ja se vratim na svoje mesto, ljut kao ris.
Okrenem pojačalo (skoro) do „daske“ (da bih se i ja čuo, njemu nisam smetao, sigurno!).
I... pomislim u sebi : "A, SAD LJUDI, MOLIM VAS, UBACUJTE PARE... "
Nisam mogao dugo tako da galamim.
I... he,he... počnu ljudi da ubacuju, kod mene!
Prvi, drugi, treći... a kod njega - niko!
A, on je bio okrenut prema meni i sve vidi.
A, ljudi - samo ubacuju...
Nije prošlo više od 4-5 minuta, promeni on mesto!
Nerviralo ga je da gleda to...
Ja smanjim „volume“ i nastavim normalnom jačinom.
Pomislim : "more, ima Boga!"


4 komentara:

  1. Iz licnog iskusva znam-NEMA ULICARSKE ETIKE"-kad su pare u pitanj ljudi su u stanju i dusu da prodaju i prijatelje da pregaze pa i decu da prodaju-zalosno ali je tako!!!

    OdgovoriIzbriši
  2. Znam tvoje muke i tvoje iskustvo, šta da mi pričaš...

    OdgovoriIzbriši
  3. Dio citata: 'Pomislim : "more, ima Boga!"', reče ateista. :D

    Danas sam nešto prošvrljao internentom i naiđem na jednu zanimljivu osobu, koloritnog životopisa.
    Hvala na interesantnim pričama.

    Pozdrav od gitariste amatera

    OdgovoriIzbriši