FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

01. 10. 2015.

REKVIJEM ZA BUBAŠVABU I DRUGE PRIČE


CIGANČE TALAC

Kad prolaze kraj mene, mnogo im je interesntno da zagledaju moje koferče, pokušavajući da na brzaka izračunaju koliko para ima u njemu. Poneki, oni iz mlađe generacije, zastanu i bez ustručavanja počnu da broje novčiće. Naravno, ne znaju koliko dugo sam ja morao da sviram za to što je unutra, a ne znaju ni da povremeno praznim kofer. Tako da... nerviraju me njihovi komentari, a obično u odlasku progunđaju kako mi slabo ide.

Napred je, kao vođa kolone, išla baba, Ciganka od oko 60 godina, koju su sledili unučići (pretpostavljam): devojčice od 13 i 11, i dečko od oko 5 godina. Baba je prošla, a deca su zastala da mi broje pare. Ona ih je pozvala da nastave, pa produžila, ali oni su ostali. Rekao sam im da mi ne smetaju, da idu, a ona najveća se kao bunila. "Kuda da idemo?", pitala me. "Bilo kuda, samo nemojte da mi stojite tu ispred", odgovorio sam. Mlađa devojčica, čučnula je ispred kofera i pretvarala se, smešeći se, da će kao da uzme pare iz njega. To je valjda bilo testiranje mene žrtve, pa pošto nisam reagovao, brzom brzinom uzela je 1 euro i počela da beži. Ja sam stavio gitaru na stolicu i počeo da ustajem, a ova druga, starija Cigančica, nije bila sigurna da li treba i ona da beži, ali se ipak udaljila nekoliko metara. Ali zaboravila je na malog. On je ostao, pa sam ga ja uhvatio za bluzu i rekao ovoj koja je ostala da ide i donese mi evrić od one što je pobegla. Mali je počeo da plače, "pobegulja" je provirila iza ćoška i, kada je shvatila situaciju, polako se vratila i dobacila mi ukradenu paru, a ja sam oslobodio maleckog taoca. U tom trenutku, stvorila se tu i baba i počela da se dere.
Pitala me zašto sam uhvatio malog.
Ja sam rekao da mi je devojčica ukrala pare.
- Pa što diraš njega, što nju nisi uhvatio?
- Jes, da ostavim gitaru i stvari i jurim je po ulici.
- On (mali) ima problem, ako mu nešto bude, znaš li šta ću da ti napravim - tutnjala je baba - Zašto si ga uhvatio?
- Mala mi je ukrala 1 €.
- Pa što nisi nju...
E, pa da li je ona normalna? Jel ja nemam pametnija posla nego da, umesto da sviram, jurim po gradu one koji mi kradu zarađene pare? Vidim ja vrtimo se mi u krug, gubim vreme bezveze, pa čučnem i počnem kobajagi nešto kao da čačkam bateriju, okrenuvši joj leđa (stari trik za rasterivanje nepoželjnih). Otišla je sa svojom dečurlijom.

* * *

ZALJUBLJENI DEDA

Apsolutno najbolja tačka za svirku u gradu, mislim za dnevnu svirku. Otprilike na sredini te ulice u kojoj se nalaze kao te glavne radnje, a baš kod semafora, tako da masa ljudi dolazi sa suprotne strane ulice, a takođe i veliki broj njih sa ove, čeka zeleno svetlo da bi prešao na tu drugu stranu (mnoge moje mušterije zbog mene propuste zeleno, koje jako kratko traje, pa moraju 2-3 minuta da čekaju na sledeće). I baš tu se nalazi ta mala radnja, koja je zatvorena, ne radi više. Nije radila ni pre 2 godine, kada sam poslednji put svirao u ovom gradu.

Deda je verovatno okončao svoj radni vek i otišao u penziju. Ali interesantno je da nije nekome izdao lokal, koji se ipak nalazi na izvrsnom mestu.
Da, deda koji je valjda zaljubljen u svoj dućan, kao i pre 2 godine, i ovog leta svakoga dana obilazio ga je. Uđe, zaključa se, ostane unutra oko 20 minuta i posle ode. I tako svaki dan. A šta tamo radi 20 minuta, pojma nemam. Razmišljao sam o opcijama i jedina koja mi se čini realnom je ova: Deda napravi sebi kaficu, na tenane je ispija, dok se priseća starih dana, uspomena iz radnje, iz mladosti...

Prvog dana, kada je stigao, a ja krenuo da se kao malo pomeram u stranu, pošto sam se naslikao tačno ispred vrata, a on rekao "sedi, sedi", pitao sam ga šta je bilo sa radnjom, a on je kazao da ne radi više. - Dobro (to i sam vidim), nego zašto je neko drugi ne uzme? "Niko neće", odgovori mi on, bogzna koliko začuđen i uđe unutra.

A kako bi bilo da zalepiš neki papir na kome piše da se lokal izdaje, a dedo? Ne bi bila loša ideja, verujem. Ali nisam hteo ništa da mu pričam, da ne izgubim najbolje mesto za svirku u gradu, mislim za dnevnu svirku. Ma šalim se, pre 2 godine stajao je u izlogu oglas, sa sve brojem telefona. Jednom je jedna devojka okrenula dedin broj, baš dok sam ja svirao, popričala sa njim par minuta, a onda prokomentarisala "Pa, ovaj nije normalan!" i otišla. Izgleda da je matori toliko zaljubljen u svoj stari dućan da je bilo nešto po principu "izdajem ga, a molim Boga da ga niko ne uzme". Moguće da je zajebavao one koji su mu se javljali na oglas, neka astronomska cena, neki specijalni uslovi ili tako nešto, ko zna. Pa je na kraju lepo sklonio papir sa izloga, batalio biznis. Pošteno.

* * *

MOTORCIKLISTA ZEMLJAK

Približavajući se svom radnom mestu, video sam da su neki motorciklisti, njih 5-6, upravo parkirali svoje mašine i počeli da skidaju kacige i jakne. "Daj da pogledam registracije", rekoh sebi, baš da vidim odakle su. Vidi, vidi, piše Bg, beogradske tablice. Prošao sam pored njih, nije mi se nešto dalo da im se javljam. Počeo sam da se pripremam za svirku, izvadio gitaru, kablove... Kad eto njih, prolaze iza mene i čujem ih kako komentarišu moju duplu gitaru.
"Hoće li neko da peva?", dobacim im.
Oni su se nasmejali, a jedan od njih me je pitao: "Jesi ti iz Leskovca?"
Ja potvrdim.
"I sviraš onaj kao taping?"
Taj sam. Pomislio sam da me lik sigurno zna sa interneta.
Ali jok, kaže da je i on nekada živeo u Leskovcu i da me pamti sa nekih svirki od pre četvrt veka. Pitao sam ga da li je i on muzičar. Rekao je da jeste, da je i on svirao u jednoj leskovačkoj grupi, koju sam ja znao po imenu, a znao sam slučajno i još neke detalje u vezi sa njom, što je njega oduševilo.
Eto, i nek mi neko posle priča kako je ovaj svet veliki...

* * *

VIRŠLE ZA BESKUĆNIKA

Ostavio mi lik, dok sam svirao, kesu sa hranom.
Sadržaj:
- Viršle, pakovanje 1 (400 grama);
- Sir, pakovanje 1 (200 grama);
- Napolitanke, pakovanja 2 (po 30 grama);
- Flašice sa vodom, komada 2.
Sledećeg jutra ostavio sam ih u parku jednom beskućniku, pored kog sam svakoga jutra prolazio na putu ka radnom mestu. Ali ne zato što sam neka mnogo velika cvećka, nego zato da se viršle i sir ne bi pokvarili na vrućini, pošto prethodne večeri nisam stigao da ih pojedem (već sam ranije sebi obezbedio večeru). Malo lažem, dobro... Istina je da viršle ne jedem već negde oko 3 godine, otkad sam na YouTube video kako se prave. Ove još i nekuvane. Ne, fala lepo. A sir je bio neke žlj marke. A slatkiše više ne trošim (dijeta). Jedino sam zadržao flašice sa vodom, pošto u parku u kome stanuje taj beskućnik postoji česma.

***

NIKO NEĆE KEKS

1. Vlasnici fabrike koja proizvodi tu novu vrstu keksa rešili su da ih daju za džabe. Ali ne zato što obožavaju ljude koji petkom uveče vole da prošetaju pored mora, nego zato da bi te iste šetače namamili da taj isti keks sledeći put potraže u svojoj prodavnici i kupe ga. Znači čist marketing.
2. Dve devojke koje su keks delile prolaznicima, davale su svima, pa tako i meni dok sam radio svoj posao, po dva pakovanja. Ali ne zbog svoje velikodušnosti, već da bi što pre potrošile zalihe koje su imale u torbama i bile slobodne.
3. Nakon što su meni i još nekolicini slučajnih prolaznika uvalile te drljave keksiće, jedna majka je prikočila i upitala devojke da li ima i za njenog sinčića, kog je vozila na biciklu. Cure su joj rekle da je nažalost upravo nestalo, nema više. Odložio sam gitaru, uzeo jedno pakovanje keksa i odneo ga malom. Njegova mama se kao bunila, ali kada sam joj kazao da imam dva pakovanja, prihvatila je moj poklon. Ali ja kekse nisam poklonio zato što sam neka mnogo velika cvećka, nego zato što sam na dijeti, rešio sam da batalim slatkiše.
4. Svi ubacuju pare u moje koferče, a on keks. I to baš tu novu vrstu, koja je to veče deljena ljudima po šetalištu, onako za dž. Znači, hoće da se kiti tuđim perjem. Da počasti uličnog svirača, a da ga ništa ne iskošta, da ne potroši ni žutu banku...

I tako... Svi izigravaju dobrice, ja takođe. Svi poklanjaju keks, niko ga kao neće.

A meni su ipak bila suđena dva pakovanja.

***

REKVIJEM ZA BUBAŠVABU

Najpre mi se motala između patika, pa krenula prema bateriji i pojačalu, pa naletela na kabl od gitare. Zbog te nepremostive prepreke, promenla je pravac svog kretanja. To je bio fatalni trenutak, to joj je bio kobni potez. Krenula je napred. Iza mene je bio širok trotoar i veliki park, a ispred je bilo šetalište. Ne sluteći da lazi direktno u smrt, buba je krenula prema napred.
"Auu, pa nema teorije da pređe toliko široku ulicu, koja je u dnevno vreme otvorena za saobraćaj, a uveče se pretvara u gradsko šetalište. Izvesno je da će je neko nagaziti pre ili kasnije", bio sam siguran ja. I bio sam joj baksuz, jer je prva osoba koja je naišla, jedna devojčica, spljeskala nogom tu simpatičnu bubu.
U noći punog Meseca, u četvrtak 2. jula 2015. godine, ona nije imala dobar horoskop, a linija života na njenoj desnoj nožici bila je očigledno prekratka.
Na asfaltu je ostala samo crna mrlja, a ja sam se rastužio i počeo da filozofiram u sebi: smisao života, ovo-ono, danas jesi-sutra nisi i tako to.
Sutradan uveče nije bilo više nikakvih tragova od nesrećne bubice, a recimo od mačke koja je u ponedeljak (ovo pišem u petak) nedaleko pregažena - jeste. Još uvek se jasno ocrtavala velika mrlja na asfaltu, 7-8 metara od mesta na kome sviram već četvrto veče zaredom. Znači ima na ovoj našoj planeti stanovnika prvog, drugog itd. reda, a buba je bila ko zna kog.
E da, ono veče kad je preminula, posthumno sam joj posvetio jednu melodiju. Odsvirao sam joj uvodnu temu iz serije "U registraturi", autora Arsena Dedića. Ali stvarno sam svirao samo za nju, ne kažem to tek fazona radi.

* * *

HITNA POMOĆ

Zažmurio sam na trenutak i pritisnuo žice na gitari jako, onako krvnički, najjače što sam mogao. Toliko jako da su me prsti, od svakodnevnog maratonskog sviranja već otupeli na bol, ipak malo "pecnuli". Jedan čovek je baš u tom trenutku prišao i ubacio nešto para u moje koferče, a kada sam ga ja, kao što je i red, pogledao da bih mu u znak zahvalnosti klimnuo glavom, uplašio sam se da ne primeti... Da je primetio, ne bi mu bilo jasno zašto su mi oči malo vlažne dok sviram...

Svakodnevno su kroz grad, osim kamiona sa ogromnim zvučnicima koji je reklamirao cirkus koji ostaje do 12. jula, prolazila i razna druga vozila: policijska, vojna, vatrogasna, bolnička...
"Hitna pomoć" bi svakoga dana bar po jedanput projurila sa uključenim svetlima i sirenom kroz glavnu ulicu, u kojoj sam ja svirao tih dana. Ljudi bi je pogledom pratili (kao da može ko zna šta da se vidi), valjda srećni što se i ovoga puta infarkt dogodio nekom drugom, a ne njima samima. Ali ovoga puta se, čini se, radilo o nekom baš izuzetno hitnom slučaju, pošto je, vozeći dvadesetak metara ispred njega, put kroz gradsku gužvu bolničkom kombiju krčio policajac na motorciklu.

Ko zna kome je to život visio o koncu. Možda nekoj mnogo dobroj osobi. Bilo mi je žao. Baš mi se bilo stužnilo.

Zažmurio sam na trenutak. "SREĆNO! DRŽI SE!", poručio sam telepatski pacijentu u "Hitnoj" i stisnuo žice na gitari jako, onako krvnički, najjače što sam mogao...

* * *

ODLAZI CIRKUS

Kamion je švrljao gradskom ulicama, a iz zvučnika su odjekivala obaveštenja o tome kako je Cirkus prvi put u tom gradu, kako ostaje još samo nekoliko dana, pa onda o nekoj tački sa Spajdermenom, pa da su predstave od 19 i 21 čas...
Video sam na plakatima, kojima je bio oblepljen taj kamion-bilbord, da im je poslednji dan 12. jul. Nedelja 12. jul, bio je i poslednji dan moje turneje. Nakon toga kupimo svoje prnje i oni i ja.
Dolazi mi u sećanje pesma Đorđa Balaševića "Odlazi Cirkus". Meni je to jako tužna pesma, ima mnogo tužan tekst.
Zamišljam kako je bilo nekada davno, u vreme kada ni televizija nije postojala, a kamoli internet i sva ova čuda iz naših dana. Ono, dođe Cirkus u neko malo mesto. Deca se raduju, iščekuju, montira se šatra, kreću predstave. Žongleri, akrobate, klovnovi, životinje... radost. Kao mladost. Entuzijazam, polet, veselje... Prolaze dani, nižu se predstave, a onda dođe kraj. Šatra se rastura, pakuju se stvari, ostaju razbacani papiri, đubre, deca su žalosna.
Dolazak se može uporediti sa prolećem, početkom života, a odlazak Cirkusa je kraj, starost, smrt...
Možda su od Đoletovih pesama nekome tužne "Vasa Ladački" ili "Protina kći", ali mene raspasuljuje baš ta "Odlazi Cirkus".
"Laku noć, dame i gospodo, evo i ova predstava je završena".

Odlazi cirkus, odlazi mladost, prolazi život, prolazi sve...

* * *


(kratke priče sa turneje "Jul 2015.")



4 komentara:

  1. Ako ništa drugo bar ćeš kao mator moći da pričaš kako si imao, kao, zanimljiv život. A on je, u stvari, bio beznačajan onoliko koliko si i ti kao osoba beznačajan.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pa nije lako biti značajna osoba. Zapravo, one i ne postoje, ako izuzmemo Novaka Đokovića, Nadu Macuru i Džastina Bibera.

      Izbriši
  2. Težak posao, ali, bar sviraš šta voliš. Srećna nova prijatelju.
    Krik.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nema lakog posla, prijatelju... :)
      Pozdrav, sve najbolje i tebi.

      Izbriši