FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

03. 10. 2011.

I OVOG LETA...



- Bilo je, osim evrića, i novčića iz država koje su izvan evro-zone, američkih četvrtina dolara i razne druge gvožđurije...

- Turistima je bilo interesantno da me fotografišu. Neki su me pitali da li to dozvoljavam, a neki i nisu. Neki su krišom slikali, neki snimali kamerom u prolazu (ne zaustavljajući se). Ili, (stari fazon) kao jedna osoba slika drugu, a ta druga se tako namesti da u pozadini ima i mene.

- Prolaznici su mi preskakali kofer (mrzi ih da ga zaobiđu), šutirali ga [nenemerno] (neki se posle izvine, neki ne).

- Tražili su mi da napravim pauzu i da im dam svoju gitaru da malo i oni zasviraju.

- Sretnu se ljudi baš ispred mene i onda udare u priču: "Kako ste, kuda ste krenuli, itd." Najgore je kada je veća grupa ljudi u pitanju, jer me skroz zatvore. Ja trpim i sviram, a ako se oduži, zamolim ih da se malo pomere. Ali, stvarno je najgore kada nisu sasvim blizu, no ipak dovoljno da bi me ometali, jer ih je puno i skreću (dalje od mene) prirodni tok šetača. Ne ide da se bunim, a nervira me... Ćutim i sviram. I čekam da se smiluju i odu.

- Negde su kafići puštali muziku prejako, pa su me ometali. Nije isto svirati na bučnom mestu, i na mestu koje je tiho i mirno. Atmosfera je u pitanju. To mi utiče i na prihode. Sve je teže naći zgodno mesto, a da je uz to i dobro osvetljeno i da nema galame u blizini.

- Englezi su meni zahvaljivali kada su ubacivali pare (poznato je da im je mnogo milo to "thank you", pa ga obilato koriste).

- Dobio sam ponudu da sviram u restoranu. Gazda me je već zvao pre 2-3 godine. Ja sam mu tada rekao da nisam ja za to, šta ja da sviram tamo... A, on je odgovorio "ma, isto to što sviraš i ovde (na ulici)". On, inače, često ima muziku kod sebe u restoranu, ali ove godine mu u jednom periodu niko nije svirao. Ja, kad idem uveče da radim, prolazim pored njega, i on mi jedno veče dobaci: "Možeš i ovde kod mene..." "Nisam ja za to", odgovorih... Mislim da i što se tiče zarade, ne bi mi on platio više nego što zaradim na ulici (ali, on to ne zna), pa što onda da ne ostanem svoj gazda, dok mi se može?

- Rumun sa decom je i ove godine bio u jednom od mojih glavnih letnjih mesta za sviranje (videti "Uličarska etika"). Najpre ga je na početku sezone oterala policija, ali on se avgusta ladno vratio, i još je bio doveo i pojačanje. Neki momak (verovatno mu je rođak) je svirao sa njegovim sinom, a on je išao sa dve ćerke. Izgleda da mu dobro ide biznis i da se dobro hrani. Još malo pa, kada pije pivo, moći će limenku da "odmara" na stomaku, ne treba mu astal.

- Prepoznavali su me ljudi iz nekih drugih gradova, pa su očekivali da se i ja njih sećam. Najjači je bio jedan koji me pitao da li ga se sećam, jer smo jednom razgovarali. Tačno je rekao mesto gde je to bilo... ne poričem da sam zaista svirao tamo... te 1994.

- Bilo je ljute borbe protiv komaraca, koji obožavaju moju krvnu grupu (to više noću, u kombiju, nego na poslu).

- Dešavalo se da neki čovek da detetu punu šaku onih malih novčića od po 1, 2 i 5 centa da ih ubaci kod mene. A, ja se posle pitam odakle mu tolika količina. Što ih ne daje kada kupuje nšto, nego ih čuva da mu cepaju džepove? A, čovek, recimo, turista po propisu... mislim, nije neki siromašak, to se jasno vidi. Ko bi rekao da se bavi sakupljanjem sitniša.

- Iz restorana preko puta kog sam svirao, plaćali su mi gosti obično na odlasku. Pa, zabavljao sam ih dok su klopali i pili, zar ne? Ali, samo poneki...

- Nije falilo ni pametnakovića koji bi, onako u prolazu, prokomentarisali da ja to ne sviram, nego sam pustio muziku... Ranije je bilo sa kasete, pa sa CD-a, a sada ne navode izvor. Dva starija gospodina su me i pitala sasvim kulturno: "Izvinite,da li Vi to svirate, ili...?" Ja obično, umesto usmenog odgovora, zastanem na trenutak, pa udarim nešto bezveze po žicama, pa opet stanem, i onda nastavim normalno da sviram... Kome nije dovoljno da ukapira...

- Bilo je i "trzavica" sa policijom, ali o tome (i još o koje čemu) u narednom postu, jer u ovom pominjem samo ono što se manje-više ponavlja iz godine u godinu.



P.S.
Baš sam negativan, a? Sve se nešto žalim.
Ali, dobro, to je sigurno interesantnije. Problemi...
Neću valjda da opisujem kako su mi ubacivali pare 
ili kako su mi delili komplimente za sviranje, je l' tako ili nije?

3 komentara:

  1. Један мој пријатељ и колега не воли да носи новчаник. Зашто? Не зна ни сам. Увек носи папирни новац али кад год нешто купи добије и сићу, наравно. Е он је ту сићу, а овде мислим на 1,2,5,10 и 20 центи, увек истресао на једну полицу у стану. Никад није с гомиле узимао. Један дан смо кренули нешто у град и он ми рече да га сачекам, заборавио је нешто да понесе. Враћа се из стана и носи кесу пуну сиће. "Где ћеш с тим?" "Идемо до главне железничке станице да дамо оним несрећницима и клошарима што вазда просе и мољакају за по који цент..." Нисам успео да га одговорим. Кеса са, моја процена, 50€, је отишла на алкохол, гудру и слична срања. Нису били у питању музичари или неки други "перформери" већ клошари, алкоси и пропалице. Јеби га, усрећио их је бар за један дан. Ко зна, можда ти једном наиђе неко овакав... ко зна...

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja sam davao, kada se nakupe, te najsitnije prosjacima na železničkim stanicama, ali ne koristim više vozove, pa...

    Sada imam u garaži kesu sa tim gvozdenjacima od po 1 i 2 centa i mislim da ima za oko 70-80 evra, ali nikako da ih odnesem do banke (imaju mašinu koja ih za čas prebroji i napravi paketiće).

    OdgovoriIzbriši
  3. Lomitelju, nedavno je nekim Peruancima čovek dao koverat sa 5.000 evra, tako da bih pre da mi jedan takav "natrči"... :)

    OdgovoriIzbriši