FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

06. 06. 2012.

KUĆA ISPOD SMOKVE


Četvrtak, 31. 05. 2012.

Krenuo sam nešto posle ponoći. U prvim minutima sam razmišljao da li da idem standardnim putem, ili da uhvatim jednu prečicu, ali sam se u poslednji čas setio da su tamo gde je, kao, taj kraći put - ubacili jedno naplatno mesto za putarinu, a ja sam jedine pare koje sam poneo sa sobom (20 evra) dao za benzin, na izlazu iz grada. Trebalo je da ih imam sa sobom onako, za ne daj bože, ali pošto ću u svakom slučaju morati kasnije da sipam benzin, rešio sam odmah to da obavim, da ne bih morao na to da mislim narednih dana. A, inače se ne plašim da krenem na put bez para, jer:
1. U kombiju imam hrane za 2-3 dana;
2. Pre podne odmah idem na svirku (biće para);
3. Kombi me odlično služi, tako da tu nema neprijatnih iznenađenja.

158 kilometara, toliko sam vozio do tog mesta u koje sam bio krenuo. Usput sam video neke putokaze i zaključio da ona "prečica" i nije baš prečica, naprotiv: put je tamo duži za nekoliko km (+ plaća se ta drljava putarina).

Na ulazu u gradić, reših da uhvatim prečicu do centra (inače, obično idem malo okolo, par stotina metara), ali sam se zeznuo. Upao sam u neke jednosmerne ulice, pa u stari deo grada i... na kraju zalutao. A, nema Sunca da pomogne (oko 03h je bilo) oko orjentacije. Vrteo sam se 10-ak minuta u krug, dok sasvim slučajno nisam naleteo na taj put kojim sam i došao, pa sve iz početka... al', ovoga puta bez "preprečavanja"...

"Kuća" ispod smokvinog drveta
Našao sam svoje omiljeno mesto za parking u tom gradu, ispod jedne smokve.

Pre podne sam svirao 3 i po sata.

Popodne sam počeo oko 18:30, ali je oko 19:30 počela da pada kiša. Prestala je u oko 21:00. Najbolji period večeri je propao, plus - posle 21h je bilo manje prolaznika zbog te kiše, koja je prethodno padala. Svirao sam samo do 22:00. Ovo je malo mesto (pretpostavljam da ima oko 30.000 stanovnika), pa nisam imao kome, a hteo sam da sviram još...

- "Da li to završavaš, ili...? ", pita me čovek.
- "Pa, nema prolaznika", odgovaram ja.
Dok se pripremam za odlazak, on i njegov sin gledaju u gitaru, koja je na stolici.
- "U čemu je fazon? Dve gitare...", pita me .
- "Je l' sviraš", uzvratim ja pitanjem, da bih znao sa kim imam posla, tj. kako da mu odgovorim na to njegovo pitanje.
- "Ja ne, ali moj sin svira", kaže otac dečaka, koji ima, moja procena, oko 12-13 godina.
Da se ne bih mučio sa pričom, prikačim ja na brzinu kablove i bateriju i odsviram nešto u trajanju od oko 15-20 sekundi, čisto demonstracije radi. On mi posle pruža ruku, kao, čestita mi i pita da li ću i sutra biti tu. Rekoh da hoću, ako ne bude kiše. Međutim, sutradan, u petak, kiša je počela oko 21h, tako da se nismo ponovo videli.

Posle svirke sam malo prošetao, 15-20 minuta, onako da se razmrdam malo.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Petak, 01. 06. 2012.

- Ciganče je htelo da mi ukrade 1  , ali se (pu, majku mu, he, he) uhvatio baš za onaj zalepljen (videti: MAMAC). Malo sam viknuo na njega, a viknula je i Ciganka, njegova majka, a usput ga je i "klepnula" rukom po glavi.

- Popeo se čovek džipom na trotoar i malo me zaklonio (šteta da nisam napravio fotografiju). Jeste bilo delimično "pomračenje", ali je trajalo celih sat i 15 minuta.

U pauzi između prepodnevne i poslepodnevno-večernje svirke, kao i obično, malo interneta preko telefona + obavezno spavanje.

- Jedan deda, kada me je video kako sviram, setio sa kako je igrao (plesao) kada je bio mlad. Kaže, pre 60 godina. Vidim, žao mu je što je ostario, pa mora polako da hoda, ali... šta da se radi. Razmišljam... i o njemu i o sebi, o prolaznosti... Truim se da uživam u životu, ali vreme ipak neumitno leti, istom brzinom, bez obzira da li sam ja svestan toga ili nisam. Šta da se radi...

- Gledam čoveka koji prolazi... obuk'o se k'o neki teniser, a ima preko 50 godina. U povratku mi se javio, pa sam se setio da smo juče razmenili reč-dve... To da ne pamtim face je klasika.

- Svirao sam nekada davno u ovom gradiću. Tada sam ostajao (dobro, leto je bilo) do 02h, ali nema više šetača kao ranije. Promenila se situacija. Tada su valjda postojala dva dela grada, gde se izlazilo uveče, pa su onda ljudi celu noć cirkulisali tamo-ovamo, ovamo-tamo... A, sada je drugačije: svi kafići i restorani su zajedno, pa nema klasičnog šetališta, već se ljudi "muvaju" u toj zoni u svim pravcima. To je čest slučaj. Mislim, da se menjaju okolnosti. Nekada je, u nekim mestim, promena na gore (kao ovde), a nekada na bolje (napravi se nova pešačka zona u gradu i sl.).

Grmelo je, sevalo je, već je i mrak pao... A, ja sam svirao dok sam mogao. I, prestao tek kada su počeli prve kapi kiše da padaju po meni i mojoj gitarici. Bilo je oko 21h. Dok se oluja približavala, već sam isplanirao da ću, kada stigne, brzo da se spremim i "odletim" napre do kombija, a onda i do jednog drugog grada, 35 kilometara udaljenog. Pa, ionako bih išao tamo. Znači, samo malo da požurim, da bih, eventualno, uspeo da iste te večeri odsviram tamo, u tom drugom gradu, još pola sata ili 45 minuta.

Pre nego što sam krenuo sa parkinga ispod smokvice, ostavio sam mačkama kosti od piletine, koju sam juče jeo (poneo je od kuće).

U toku vožnje se na ovoj mini-turneji sluša Wishbone Ash (3, 4, 5 i 6 album).

Ljudi, takav je pljusak bio, da to nije bilo normalno. Nikada u životu, u vožnji, nisam doživeo veći. Morali su brisači da rade na najbrže, da bi postigli da obrišu staklo. Ali, jedva su stizali. Vozači su se zaustavljali pored puta, jer stvarno nije moglo ljudski da se vozi. Stadoh i ja, ali samo na 5-6 minuta. Vidim da mnogima ne smeta kiša, pa rekoh sebi "što pa ja da ispadnem budala?". A, i žurim na svirku. Mislim, moguće je da tamo, 35 km daleko, i nema kiše. Ovde su neke planine u blizini, pa zato...

Ništa, nastavio sam da vozim, još sam ispao i Šumaher (iz mlađih dana), jer sam pretekao dosta vozila usput (oprezni vozači, svaka čast). Negde baš na polovini puta, "izađoh" iz tog drljavog oblaka. Asvalt je bio sada potpuno suv. A, samo nekoliko kilometara dalje prema planini - loodnica.

Odlično, biće svirke, makar i kratke. Odmah sam, na sreću, našao parking, samo 30-ak metara od mesta na kome je trebalo da sviram.

Dok sam se pripremao, jedan deda me je pitao da li to završavam.
Ja: "Ne, sad ću počnem".
On: "Pa, nema ljudi" (tu je bio u pravu).
Ja. "Nema veze, malo ću..."
Mora de je pomislio da sam neki težak pacijent, čim počinjem u 22:30...

Svirao sam... pa, jedno 25-30 sekundi! Počela je kiša da pada. Stigao oblak. Pu, majku mu... Pa, je l' sam zato žurio i jurio, je l' zato nisam usput stao ni da... mislim, u toalet da odem?

Taman kad sam doneo stvari u kombi - nema više kiše. Ali, nisam imao nameru da se vraćam. Ionako ima malo prolaznika.

Još jedna "kuća" ispod smokve
Posle 10 minuta, ponovo je počela da pada, ali sam se već ubacio ispod druge smokve.

Volim da noću stignem u mesto u kome ću narednog dana da sviram, jer tako mogu da nađem fini parking...

----------------------------------

Subota, 02. 06 2012.

U parkiću, u blizini ulice gde ću da sviram (video sam u prolazu), montirali su zvučnike. Nešto će da bude (baš me briga šta, samo da ne galame previše).
U "mojoj" ulici - dvojica sviraju i pevaju (akustična gitara + udaraljke). Malo dalje, pripremaju razglas i zvučnike... i tamo će nešto da ga "tupe". Šta ću, ubacim se između: 20 metara od kolega, 20 metara od razglasa. Kolege (Gruzijci) su pravile pauzu, a dok sam se pripremao, prišli su malo bliže (prethodno su bili "na Suncu", pa su pobegli u hladovinu). Jedan od njih mi je prišao da mi kaže da će oni tamo da sviraju, pa je, kao, problem što smo tako blizu, jer oni nemaju pojačalo. Ja sam mu odgovorio da ne brine, pošto sam ja tiši od njih. A, i onako će uskoro oni tamo sa zvučnicima sve da nas oteraju... On ih je tek tada video. Otišli su, nisam ih više video, a i ja sam morao posle pola sata da menjam lokaciju zbog buke (neka deca su igrala, pojma nemam šta je bilo, valjda nekakva dečija modna revija na ulici ili tako nešto). Vratio sam se posle jednog sata.

- I danas je neko Ciganče htelo da mi uzme 2 , ili je samo proveravalo da li su stvarno zalepljeni ti novčići. Stvarno se primećuje, moraću uskoro da promenim karton-mamac (MAMAC).

Posle svirke sam skoknuo do supermarketa. Više volim da imam dovoljne zalihe za tih nekoliko dana, kada sam na mini-turnejama, pa da ne moram u nabavku, ali sada je toplije vreme, pa ne biva...

Pre nego što sam odspavao, oprao sam kosu. E, tu pak pomaže toplo vreme. Flaša vode, sapun, 3-4 minuta vremena i - gotovo!

Uveče sam svirao preko 5 sati. Ništa interesantno se nije dogodilo. Osim što je Mesec bio pun...

------------------------------------

Nedelja, 03. 06. 2012.

Pre podne odmaranje.

Uveče sam stigao ranije na šetalište, da bih našao parking (onaj ispod smokve je za dnevnu svirku u gradu).

Bugarin svira saksofon, sin ga "prati" (lupa tarabuku), a tu su i još druga dvojica: jedan invalid i još jedan tip (valjda sin njegov). Malo sam prošetao najpre, da vidim da li mogu negde malo dalje da sviram. Ali, pošto je samo taj deo šetališta dobar (recimo, oko 100 metara po dužini), nisam imao izbora. Naravno, odmah su došli da se bune. Ja sam im lepo rekao da, pošto su oni u sredini (računajući tih najboljih 100 metara), ja moram tu da sviram. A, oni ako hoće, neka odu malo dalje, ili neka sviraju na "mom" mestu, a ja ću na drugom kraju. Poenta je da rastojanje između nas bude 100, a ne 50 metara.

Narvno, oni su bili prepuni saveta gde bih JA mogao da odem da sviram, ali nije bilo ništa od toga.

Mrzi me da prepričavam razgovor, koji je zapravo repriza od prošle godine, samo što saksofonista tada nije imao "pratnju" (tarabuku). Uglavnom, popustili su (kao i on prošle godine) i preselili se na sledeću klupu. A, žena saksofoniste (u nastavku teksta: SAKSOFONKA) je ostala na 10 metara od mene. Njen posao je da prosi, dok muž i sin sviraju.

Ne znam iz kog razloga, ali u pola deset su svi otišli, baš kada je špic večeri (prošle godine možda oko 10, znači malo kasnije). Da li su samo menjali lokaciju, pojma nemam, a i ne zanima me...

- Došli momak i devojka i dele neke političke letke. Nerviraju me, jer ne vidim zašto moraju baš tu da ih dele, a ne 10 metara dalje. Al', ćuti i trpim...

Gornji desni ugao: pun Mesec...
- Taman su otišli - stigoše mladenci, dva para. Da se slikaju pored mora. Još je i pun mesec, pa će im slike biti zanimljive stvarno. Dok fotograf  "slika", jedan drugi sve snima kamerom. A, oni se samo menjaju: prvo zajedno, pa odvojeno, pa sa detetom, pa drugi par. Zatim je fotograf morao da skokne da pomeri auto (bezveze ga je parkirao), kasnije još jedanput. A, što su zatvorili šetalište, pa ljudi moraju da ih zaobilaze, pa tako zaobilaze i mene (prolaze mi iza leđa, otpozadi)... to nema veze. Mogli su iste takve slike da naprave i 10 metara dalje, ali ko još j... nekog tamo što svira na ulici. "Pojeli" su mi nešto para, sigurno je, za tih 15-tak minuta ometanja.

Ili, sretnu se baš ispred mene roditelji koji guraju kolica sa bebama i zapričaju se, naravno ne obraćajući pažnju što stoje ispred mene: oni, kolica... A, ja ćutim i nadam se da neće dugo.

Mali: "Hajde da sednemo malo!"
Otac: "Dobro"
Seli su ispred mene, tj. čučnuli.
Naravno, detetu je posle 10 sekundi već dosadilo.
Mali: "Hajde da mu uzmemo pare!"
"Tamo se stavljaju pare, ne uzimaju se", reče otac.
Odoše, a ja, pošto nisu ništa ubacili, prokomentarisah u sebi: "Pa, ćale, dobar si teoretičar, al' si slab u praksi..."

- "Pacijentkinja": "Sviraš 2 gitare,a ?"
Ja ćutim, mislim da je znam od prošle godine. Ne isplati mi se da ulazim u razgovor.
"Šta, nećeš da razgovaraš?", kaže.
Ja je pogledam onako "belo" i pravim se mutav...
Deda, koji je upravo ubacivao nešto u moje koferče, reče joj: "Možda je stranac".

- Jedan drugi deda... Video sam ga kako je zastao kod "Saksofonistknje" i nešto je "davio". Stao je i kod mene, pa se zagledao u pare, moju zaradu. Onda se lagano sagnuo i pokušao da uzme 1 , ali (i on) onaj zalepljeni.
Ja: "Šta to radiš, bre?"
Deda: "Imaš li jedan evro?"
Vidim da u ruci drži "dvojku" (2 ), pa mi je bilo jasno da u stvari hoće kusur. Dao sam mu 2x50 centi.
Pola sata kasnije, u povratku iz šetnje, pitao me je: "Malopre sam ti dao 1 , je l' tako bilo?"
Ja rekoh: "Da, da...", a mogao sam, da sam bio pametniji, i: "Molim? Kada? Ne razumem o čemu vi to..."

Juče sam naprskao ruke sprejom protiv komaraca, ali večeras me mrzelo, jer se oko mene motao samo jedan komarac, al' izgleda neki "Glupson", pošto mu nikako nije padalo na pamet da pokuša da me bocne nekako odozdo, da se sakrije malo, nego mi je stalno leteo ispred lica, pa mi je bilo dovoljno samo da ga dunem. Mrzelo me da se prskam tim sprejom, rekoh. A, taj jedan neka dolazi, a ja ću da ga duvam, pa da vidimo kome će pre da dosadi. Njemu je dosadilo...

Posle svirke od skoro 5 sati, noćna vožnja do kuće i... Wishbone Ash!


4 komentara:

  1. Mamac je zakon ;)

    Ova prva kuća ispod smokve je baš cool

    OdgovoriIzbriši
  2. Fina prica-e,
    simpaticno ono mjesto ispod smokve.

    OdgovoriIzbriši
  3. Da, u letnje vreme je veliki problem naći hladovinu. A, ovo mesto je odlično jer mogu, dok sam unutra, da otvorim ona bočna (klizeća) vrata sa te strane sa koje je ona stara kuća.

    OdgovoriIzbriši