FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

17. 01. 2011.

AH, TAJ ALBINONI...

Post koji sledi, napisan je proleća 2010. Par dana posle priče "Dan je bio predivan, ali ja sam bio malo nervozan" , koja je izazvala određene reakcije po forumima, na kojima je bila objavljena...

Napomena: posle teksta sam bio ostavio link ka jednom Youtube "Adagio"-u.

Dakle, evo nekoliko komentara na tu priču (sa par foruma):


- Inače, i ja se naježih od čitanja, a posle i kada sam pustila snimak.


- Srce da ti se stegne.


- Uh, Ulični, svaka čast!


- Najtužnija melodija ikad. Evo ti jedno hvala umjesto novčića. 

- Brrr, malopre sam hteo nešto da se išegačim akonto reunion-a, a onda sam pročitao ovo poslednje... YBT neverovatno je za nas, bar iz ovih krajeva univerzuma, koliko smo vezani za roditelje... Niigde nisam zapazio u ovolikoj meri, mada o takvim stvarima nisam nešto preterano ni pričao. A, scena koju si opisao je... teška za opisati.

- Lepe priče, moram priznati. U nekim sam se nasmejala, a, bogme, i par puta naježila, posebno kod priče... zaboravih sad naziv pesme koju si svirao za onog dečka kom je otac poginuo i za svoju majku... ne volim da slinavim, al' bogme, za malo...

- Malopre sam čuo Adagio... HUH!
Toliko toga mi je u glavi, a ne mogu sročiti...

- E, sad si mi razjeb'o večer Sad. Poslušao sam ovu grobarsku himnu s Youtube-a jedno 3 puta i, naravno zajedno sa tvojim postom, pukla me depra, jeziva Sad
Jebeno je kad si razvaljen s ovim balkanskim genima.

Evo tog teksta:


Posle one priče o Albinonijevom "Adagio"-u, nije mi se baš dalo pisati. Mislim da je to bila naj-priča do sada. Dok sam je pisao, ponovo me je bila drmala "struja". U tekstu nisam umeo da iskažem rečima ono što sam hteo reći, ali... možda je i bolje ispalo, jer nekad previše priče zna da pokvari stvar.


Na nekim forumima je bilo lepih reakcija, na nekim ih nije uopšte ni bilo, (imam ovakvu temu na puno foruma), ali, meni je dovoljno da znam da je bilo par ljudi koji su se "naježili" dok su čitali tu priču.


Narednog dana sam bio malo pod utiscima. Počeo sam svirku upravo sa "Adagio"-m,  neizbežno je bilo...
Inače, imam neki svoj repertoarski red, ali ovoga puta nije moglo drugačije.
I, posle samo 7-8 sekundi desila se prva "uplata",a do kraja ("Adagio" sviram oko 4 minuta) ukupno 4 (uplate), što nije normalno, jer po toj stopi bi bilo 60 ubacivanja (u koferče) za 1 sat, a to bi bilo previše.
Al’, da se pohvalim, lepo sam svirao taj adagio toga dana. Onako iz duše, što kažu.


Uzgred, posle njega (adagio-a) sam na narednu uplatu čekao čitavih 11 minuta... (!)
Imam sat na gitari, a bolesnik sam kada je praćenje protoka vremena u pitanju, tako da...
Da dodam da uopšte ne sviram po notama taj "Adagio", kao i ostale stvari iz repertoara!
Onako... malo je tačno, malo nije, malo ubacujem svoje... nema veze...


------------------------------------------------------------------


Video sam toga dana "soldžer of fortjun" –a, jednog poznanika sa kraja devedesetih. Bilo mi je drago što se vidimo posle toliko vremena...


------------------------------------------------------------------


Opet mi je neko ponudio travu...
Vozi čovek bicikl i "duva"!
Nije li to opasno?
Mislim, nisam stručnjak...


------------------------------------------------------------------


Dva stara drinkera (imaju po 55 godina, otprilike) su sedeli na dvadesetak metara i pili, normalno.
Stigli su tamo kad sam i ja (kada sam počeo da sviram).
Posle jedno sat i po vremena, dolazi prvi (drinker A), ubacuje pare i kaže da je to od njegovog druga (drinker B).
Kasnije dolazi taj drugi i ubacuje pare (pošto nisam uzeo 2 cigarete kojima me je najpre ponudio) i kaže da je to... od druga (drinker A), he, he...
Tako je ispalo, ne verujem da su se dogovarali. Bili su "uradjeni" previše!
Posle, dok sam svirao "Wind of change", prišli su mi obojica.
Pustio sam ih da mi pričaju malo (da bih skupljao materijal za svoje piskaranje). Sad sam kobajagi pisac i malo sam profesionalno deformisan, he, he...
Pa, da... sigurno i pravi pisci pokušavaju da iskoriste za svoje pisanje sve što čuju, pročitaju, vide...
Ranije nisam stimulisao ljude na predugačke razgovore jer je kod mene baš ono: vreme = novac, tako da mi se ne isplati. Ako me neko zadrži u ćaskanju 5-6 minuta, recimo, ja znam koliko me je to (otprilike) koštalo: 1 sat (60 min.) podeljeno sa 10 (t.j. zarada za 1 sat). 
Inače, ništa posebno zanimljivo mi nisu ispričali. Jedan od njih ima brata, koji je (kada je bio mlad) svirao Hendriksa po 8 sati dnevno, a sada daje časove gitare...

1 komentar:

  1. Kapiram da je opasno biti bilo kakav učesnik u saobraćaju kad si navaren. :)

    OdgovoriIzbriši