FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

21. 09. 2010.

VARLJIVO LETO '89.


Pošto sam uz pomoć drugara, koji su mi "držali strah", razbio led, nakon jedno 7 dana provedenih u Budvi, odem ja u Dubrovnik.
Bilo je mnogo turista u tom gradu, bio je početak avgusta.

Svirao sam, ljudi su se okupljali da me slušaju, aplaudirali su mi, a ja sam uvek imao tremu pa sam sve vreme gledao samo u gitaru, u žice i svoje prste.

Svirao sam razne melodije (a i razne gluposti). Udarna stvar bila mi je "Jovano, Jovanke". To se ljudima ubedljivo najviše dopadalo. Verovatno zato što je malo življe.

Sećam se da sam jednom ispucao ceo repertoar (tada, na početku karijere, ceo moj repertoar je mogao da se odsvira za sat i nešto), a ljudi su i dalje stajali i čekali. Kud ću, šta ću, odsviram ja neku bezveznu stvar, sramota me je i da napišem šta je to bilo. Kad... aplauz! Pomislio sam: "Pa ovi nisu normalni!"
Stvarno je bilo nešto mnogo glupo, a plus i poluimprovizovano.

Svirao je u to vreme u Dubrovniku i jedan kolega, banjalučanin, koji je izvodio popularna dela za klasičnu gitaru. Odsvira lepo "set" od 30-tak minuta, napravi pauzu, pa ponovo. I tako 7-8 puta za veče. A ja, neiskusan, odsviram to što imam (sat, sat i četvrt) i - dosta za to veče!

Bio je i neki tip, iz Bihaća je bio čini mi se, koji je svako veče provodio na početku Straduna
(tako se zove glavna ulica u Dubrovniku, to šetalište), na mestu gde na jednom zidu "štrči" jedan kamen. Štrči taman toliko da na njega možeš da staneš sa oba stopala. Ali fora je bila u tome da se skokom popneš na njega i ostaneš tamo gore, što uopšte nije lako. Moraš tačno da potrefiš koliko jako da skočiš. jer te zid odbije ako prejako skočiš na kamen.
Tu kod njega, pokraj tog kamena, okupljali su se turisti, jer ih je on celo veče zabavljao. Znao je i neke trikove sa ping-pong lopticama: čas vidiš da ih ima dve, a čas tri... (neke su bile cele, a neke samo polovine, pokazao mi je fazon)
I ja sam posle posla ubijao vreme tamo kod njega.

A na spavanje sam odlazio ujutro, kad svane. Kupim taze hleb i odem u jednu šumicu, tu u blizini starog grada. Znači, klupa, vreća za spavanje... Tada nije bilo opasno spavanje na otvorenom, u parku, u šumici... Aj' čik nek neko danas proba!

Foto iz 1993. kada sam već batalio baterije na punjenje
Imao sam problema sa svojm ručno pravljenim pojačalom, jer je odjednom znalo da utihne.
Rešenje je bilo da ga adapterom samo na trenutak priključim na struju. Znači morao sam u sred svirke da ostavljam publiku na minut i da utrčavam u najbližu prodavnicu u potrazi za strujom! Niko me od prodavaca nije odbio, ali bio sam im verovatno čudan sa tom svojom molbom da svoje pojačalo uključim u struju na 2 sekunde. Kasnije sam provalio da pojačalo mogu da povratim u život i tako što jako "iščupam" najdeblju žicu na gitari. To ga je, valjda, šokiralo, taj pucanj.

Imao sam baterije na punjenje, budala... Posle par godina sam ukapirao da nisam veliki potrošač, pa sam počeo da koristim alkalne baterije: 8 "debelih" - i do 100 sati sviranja!

U Dubrovniku sam upoznao jednog Makedonca (majka mu bila Dubrovčanka), pa sam kod njega u kući ostavljao pojačalo da se napune baterije. Rekoh već da nisam svirao mnogo, tako da sam sa jednim punjenjem mogao da izguram i do 3-4 dana.

Sa milicijom nije bilo problema, osim sa jednim milicajcem. Pokupio me je i odveo u jednu
sporednu ulicu na pretres! Posle me je, isto to veče, zatekao kako sviram tamo kod onog gore pomenutog kamena. Onako, za društvo.
On:"JESAM JA TEBI REKAO DA NE SMEŠ DA SVIRAŠ?"
Ja: "PA NE SVIRAM SAD ZA PARE. NIJE VALJDA ZABRANJENO SVIRATI."
On: "BEZ OBZIRA!"
[To "bez obzira" podseća me na ono iz "Ko to tamo peva":
- KAKO IH NIJE SRAMOTA?!
- ŠTO? PA, MI SMO DOŠLI NJIH DA GLEDAMO.
- BEZ OBZIRA! (Bata Stojković)]

* * *

Iz Dubrovnika sam par puta skoknuo do Cavtata, na jedno veče.

Jednom, dok sam na stanici čekao autobus, pričao sam sa nekom babom koja je svake godine (kaže) dolazila u Dubrovnik. Da opere noge, šta li... ne verujem da je baš znala da pliva.
Rekla mi je da je pesnikinja, a kada sam je zamolio da mi kaže neke svoje stihove, odbila je to, jer se uplašila da imam sakriven mikrofon, pa ću kao da je snimam (i valjda joj ukradem to...).

Kasnijih godina sam na putovanjima sretao razne individue, pa sam shvatio da na svetu postoje stvarno svakojaki "pacijenti".
Jadna druga baba, u jednoj drugoj zemlji, na primer, tvrdila je da je ona dobila Nobelovu nagradu za književnost. Ja nisam bio lenj, pa sam se kasnije čak i informisao (što nije bilo jednostavno kao u današnje vreme kada postoji google), jer, dobro, nikad se ne zna... No niko nikada iz te države, odakle je ona bila, nije dobio Nobela za književnost.

Posle Dubrovnika i Cavtata, krenuo sam malo i na sever: Makarska, Omiš, Split... Pa natrag
autostopom. U Makarskoj, na svirci, naleteo je na mene jedan zemljak, leskovčanin, pa smo od Makarske do Dubrovnika zajedno doputovali autostom. Povezao nas je neki italijan. A posle par dana u Dubroviku smo se i posvađali: on je bio stalno pijan i voleo je Miloševića, a ja nisam voleo ni jedno ni drugo. Naročito to DRUGO!

U Makarskoj sam prvi put u karijeri posle završene svirke otišao krišom da ispraznim kutiju sa parama, pa se vratio na "drugo poluvreme". Tada je bila nezgodna stvar to što su postojale samo papirnate novčanice, i to velike po dimenzijama, pa se kutija brzo punila.

U Splitu sam svirao najpre malo u starom gradu, a posle sam sišao dole na Rivu, pored mora.
Mislim da nikada nije više ljudi stalo da me gleda, tj. sluša (na ulici, ne računam "prave" svirke). Valjda je bilo par stotina ljudi. Ili sam se ja mnogo uplašio, pa mi se činilo da ih je bilo toliko! Ko bi ga sad znao...

I tako sam se ja muvao po Jadranu tačno 30 dana. Vratio sam se kući preko Zagreba, i tamo sam svirao par dana. Spavao sam na klupi u jednom parku, u blizini neke kasarne (pre će biti komanda). Vojnici su tokom celog jutra tuda prolazili i smeškali se. Išli su valjda po burek i jogurt. Padala je i neka sitna kiša, ali drveće je još bilo puno lišća, pa je tek po koja kap završavala na mom krevetu.

Trijumfalno sam se vratio kući, veoma ponosan na sebe.
Ne moram do penzije da peglam čarape u ćaletovoj fabrici!

KRENULO JE!!!

Broj komentara: 9:

  1. Viši inspektor Bešević30. 10. 2010. 15:36

    Da si ostao da peglas carape pitanje je da li bi video i Dubrovnik i Omis i Makarsku i ZG...a tek da ne pricam za koje pare bi radio u narednim godinama i da li bi uopste radio. :) Ovako si,kao sto se kaze,postao svoj covek. :)
    Mozda sam te video i u Splitu,tamo smo letovali kod neke kevine prijateljice 89. i 90. posle toga vise nije bilo bas pametno letovati u Splitu,pa smo spicili u Bugarsku. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Bio sam samo jedno veče u Splitu, na žalost...

    OdgovoriIzbriši
  3. Ne znam kako sma ovu priču zaobišao, pravo interesantna, pretprošle godine sam bio na Stradunu i mislim da tačno znam đe ste svirali, na nekom kamenu je stajao jedna ulični svirač koji u rukama imao akustaru a za vrat vezanu usnu harmoniku nekom žicom tako da je svirao u "duetu", imao sam negdje i sliku s njim

    OdgovoriIzbriši
  4. Brate ti svirao po Dubrovniku a ja nisam bio ni rođen.:)
    Ovo sam već čitao par mjeseci prije ali večeras sam opet utvrdio gradivo.

    OdgovoriIzbriši
  5. Pa, to samo znači da sam odavno bio mlad... :(

    OdgovoriIzbriši
  6. Mnogo mi se sviđa tvoj blog , imaš smisao za pisanje a video sam te davnih devedesetih u Nišu na ulici kada si muzicirao.

    OdgovoriIzbriši
  7. Ne znam kako sviraš ali dobro pišeš a bicikl teraš još bolje!

    OdgovoriIzbriši