FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

28. 03. 2011.

NEKOLIKO PRIČA JEDNOG MOG KOLEGE


Sledi nekoliko priča, koje je jedan moj kolega napisao na jednom internet forumu. 
Imam, naravno, njegovo dopuštenje da ih objavim na svom blogu. 
Čovek je sa gitarom proputovao celi svet i sada živi... ko zna gde i bavi se... ko zna čime...
Ja sam, u poređenju sa njim, mala maca. Nisam nikada izašao iz Evrope.

-------------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------------------

He, he... E, baš sam se u ovome našao.
Naime, i ja sam bio Ulični Muzičar. Neka od najboljih sjecanja su mi ostala od tad. Doduše, ja sam "radio" u Europi uglavnom. Bilo mi je neugodno to radit u rodnom mi Zagrebu.
Uglavnom - Ameterdam. Pomalo: Beč, Budimpešta, Pariz, Cannes, Rim, London, Zurich... Ali, u Amsterdamu sam znao svirat po mjesec dana. To je bilo u 80-im godinama prošlog stoljeća i uglavnom sam to radio ljeti kad nije bilo škole ili faksa, ili nisam imao neki posao doma.
Repertoar: Dylan, JIm Croce, Don McLean + standardi Beatlesa, Stonesa i sl.

Znao sam za mjesec dana zaradit bolje neg moj stari za 6 mjeseci u Zagrebu. A živjelo se uh kako dobro. Lova je odlazila na koncerte, cugu, hranu, djevojke,  a srećom droga mi je uvijek bila ne baš draga (probao jesam, ali me se nije primalo, ali mi joint nije bio stran).

Sjajna vremena. Svirao sam i u klubu u kojem je i sam Johnny Štulic kasnije svirao.
Ma fenomenalno!

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Eh, to sam i ja puno koristio (govori o Inter Rail voznim kartama, prim. U.M.). Kako je to bilo dobro! Moj zivot "putnika" je počeo tim vlakovima po Europi. Praktično sam u dva ljeta obišao kompletnu Europu, izuzev onih zemalja koje se tako nisu mogle posjetiti.

Najbolju dnevnu zaradu sam inače zaradio u Cannes-u. Bilo je mnogo posjetitelja i turista, jer je bio neki sajam ili festival, tako nesto, a i ja sam taj dan bio u svojoj najboljoj i nevidjenoj formi. Urezalo mi se u pamćenje kad mi je jedna djevojka stavila u kofer od gitare 500 francuskih franaka, dok sam svirao Jim Croce-ovu "Time in a bottle". Tog dana sam nakupio preko 2500 francuskih franaka za samo tri sata plus nešto ostalih valuta. To bi danas bilo oko 400 Eura. Eh, koja je to lova onda bila (1986. godina!).

Ako si svirao po Zagrebu, sjećaš li se Milana koji je znao svirat na Cvjetnom i na Trgu? On je bio zakon medju svim uličnim sviračima tada. Pa, onda onaj blesavi tip iz Siska kojeg su zvali Banana, Robert iz Španskog... Oni su bili redovni ulični svirči tih dana. Milan me inače upoznao s Miladinom Šobićem...

Eh, kakva su to bila vremena...

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Vidiš, ja sam bio onaj relativno tipičan tip svirača koji ujedno i pjeva. I često puta su mi prilazili s onom "ajd, pjevaj nam ovo, ajd pjevaj nam ono..." Uglavnom, kad traže tad su i najdarežljiviji, pa se nisam libio toga, naravno ako sam znao tu pjesmu koju traže...

Sjećam se jednog dana 1989. godine u Frankfurtu. Ljeto je bilo i ja nešto sviruckao. Nije me baš išlo, Švabe nisu jako darežljivi ljudi i koferčić se jako sporo punio. Moj uobičajeni repertoar je bio na Engleskom i skoro nikad vani nisam pjevao na našem jeziku. I taj put onako čujem prepoznatljiv jezik (ne baš neobicno za Frankfurt). I pozdravim ih i počnemo pomalo razgovarati.
I pitaju oni mene da li znam neke "narodnjake" - ne baš moj fah Ako sam znao 2-3 u vrh glave, i to one koje su svi znali. Pa ih pitam - hoće li šta od Miše Kovača, što takodjer ništa ne znam, ali nije to ni tako tesko, 2-3 akorda. Neće oni nego narodnjake. Ajd dobro, pomislim si ja... koferčić je zjapio skoro prazan, moda cca desetak maraka u njemu, a nisu me Švabe baš ni slušale taj dan. Pa rekoh, ajd bar da zaradim nešto od ovih "zemljaka".
I trkeljam ja tako te neke narodnjake, oni pjevaju bez obzira na moje harmonije. Deru se, viču, završimo jednu stvar - oni trae drugu, pa treću... i tako se razvuklo na pola sata! Ali. ni pfeninga ne stavljaju u kofer.
I dopizdilo meni i kažem ja njima dvojici da ću opet prebacit se na Engleski da bih pridobio nešto drugih slušalaca. Zahvale se oni meni, ja njima, i vidim jednog od njih kako ide prema mom koferu. A, ovaj drugi stoji uz mene. Dobro, mislim si ja, ovaj će me sad nečime nagraditi, ubaciti bar koju marku za mene... kad ono - pokupi on sve iz kofera, svu onu sirotinju koju sam taj dan nakupio... i pobježe. Pobježe i ovaj drugi... Ja ostadoh u šoku.
Svirao im, zabavljao ih, platio im...

Od tad - nikad više "narodnjaci".

-------------------------------------------------------------------------------------------------------


Bled, izlet sa školom. 13-godišnjaci, prve cigarete, pive i naravno "ljubavi". Dva dečka iz razreda su svirali Parni Valjak, "Sreo sam je prvi put u Stropoteci, dolje u Ljubljani kad trajao je Boom Festival..." I sve su ih klinke gladale s onim zaljubljenim blaženstvom u očima i tad sam si rekao: "i ti moraš naučit svirat tu gitaru, pa da i tebe ovako cure gledaju!"
Receno - učinjeno.
Gitara mi je donijela najmanje jedno desetak ljubavi, tj. bivših cura koje su mi postale cure prek gitare.  Gitare su tih godina bile najbolji "curo-mamci".

Nema više te romantike...

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Ljubav na nulti pogled", iliti "Djevojka koju sam zvao Sara"...

Amsterdam, 1986. godine.
Tridesetak dana te godine Amsterdam je udomio ovog Zagrebackog Uličnog Svirača. Mlad, lud, naivan, optimist, u punoj snazi i sa solidnim repertoarom, svirao sam nedaleko terase jednog kafića gdje su se okupljali mladi ljudi, uglavnom umjetničke duše. Moj repertoar se sastojao od verzija Boba Dylana, Simon & Garfunkela, Jima Crocea, Don McLeana i sličnih trubadura. Krajičkom oka sam uhvatio plavooku duga pogleda, ili je ona uhvatila moj pogled, nevažno. Gitara me je slušala, ili je ona slušala nju, a pjesnik je u toj pjesmi govorio o baru zvanom Portugal i marketu Savanna-La-Mar. Plavooka je stajala i saslušala me, ubacivši srebrnkast novčić, osmjehnula se i otišla...
Dopala mi se, kao rijetko koja djevojka do tad. Zvao sam to "ljubav na nulti pogled"...

Nisam znao kako se zove pa sam je sam za sebe nazvao Sara. Po Dylanovoj pjesmi zbog koje je stala i saslušala ju do kraja. Nagađao sam da se možda stvarno tako zove i da je to vjerovatno bio razlog zašto je i stala, a ne samo prošla pored mene.

Dakle... Sara. Djevojka čiji sam pogled od tad redovno, skoro svaki dan hvatao. Saznao sam da mnogo crta i slika. Znao sam je uhvatiti onako s papirom i bojama kako lovi prizor nad kanalom ili ocrtava bore na nekom portretu. S nama je to bilo tako, ili sam ja prolazio kraj nje dok slika, ili ona kraj mene dok sviram...

Jedina razlika, ja njoj nikad nisam ubacio novčić u kofer,  jer ona nije ni imala kofer. Ali sam joj jednom poslao pivo (primjetio sam da to voli). Kad god bi prošla kraj mene dok sviram, znao sam koju stvar moram svirati slijedeću. I vec u prvim akordima znala je da su riječi koje slijede bile "I laid on a dune, I looked at the sky, when the children were babies and played on the beach..." - ostajala bi do kraja te pjesme, ubacila srebrni osmjeh u moj koferčić sjete i otišla put svojih boja...
Moja Sara.
Platonska...
Razgovarali smo samo jednom. Pred moj odlazak, poslije mojeg zadnjeg sviranja. Nije mi rekla kako se zove. Doduše, nisam je ni pitao. Ja sam jednostavno već znao njeno ime. Smijala se kao djevojčica, posebno mojem "Balkanskom" naglasku. Nasmijala me je kad je rekla da bih pjesmicu "Streets of London" trebao pjevati kao "Streets of Moscow" - zbog "istocnjackog naglaska".
Vraćala se u London koji dan kasnije. Podijelismo pivo, osmjehe, boje i pokoju pjesmicu. Ulični Svirač i Ulična Slikarica. I uvijek se sjetim nje kad čujem tu Dylanovu stvar.
E, moja Sara...

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jednom sam sviruckao na ulici u jednom Japanskom gradiću. Taj mali gradić se zove Nagasaki i bio je jedan od onih gradića koji plijeni svojom jednostavnošću i toplinom. Ljudi su bili vrlo uljudni i darežljivi. Uglavnom su htjeli slušati Beatlese.
Sjetio sam se opet ovog, i naravno u vezi s ovim zlom koje se desilo prije par dana. Japan je doduse uvijek bio trusno područje, a i tsunamiji su im jako dobro poznati.
No, Nagasaki je, naravno, poznat po onom po čemu je poznata i Hiroshima. 1945-a i atomske bombe.

Ima tamo jedan park gdje su mnogi predsjednici posadili neko drvo. Park se zove "Park Mira", ako se dobro sjećam. Posjetio sam ga i nisam taj dan imao baš neke želje za svirkom. Sve je to pre-potresno.
Toliku koncentraciju zla počinjenog protiv čovječanstva vidio sam jedino u mjestima kao što su Dachau ili Jasenovac, samo što je ovo bilo učinjeno mnogo brže. Sve u jednom danu.

To popodne sam proveo svirackajući i skupljajući yene. Beatlese, kao što već rekoh. Meni, bijelom covjeku, i toj četvorici iz Liverpool-a, kao da je sve bilo oprošteno. Nisam osjetio ni malo mržnje od tih radišnih ljudi. Život ide dalje, čak i uz Park Mira, nova se djeca radjaju i nova djeca uče prve akorde na gitarama.

Samo naprijed!

---------------------------------------------------------------------------------------------------------
---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Hvala ti, "Aureliano"...
---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Broj komentara: 16:

  1. Aureliano je njegov nick na tom forumu... ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Uzivao sam u svakoj reci. To bile najlepse godine nase bezbrizne mladosti. Hvala sto si nam omogucio da procitamo ovo i hvala ti za tvoje tekstove koje redovno pratim.

    OdgovoriIzbriši
  3. Fala Aurelianu što je dozvolio da prenesem sa foruma ove njegove lepe priče...

    OdgovoriIzbriši
  4. Nema na cemu, kolega, zivio ti meni :)

    OdgovoriIzbriši
  5. Ejh stvarno romantika hvata kad se ovo cita.

    Danas gitara nije bas toliko popularna.

    Moze da prodje u drustvu, mada nista posebno.
    Nosio sam sad na ekskurziju, 'nako. Jesam ja nesto i ulovio al ponajmanje na gitaru.

    OdgovoriIzbriši
  6. Ma, ranije je bila velika stvar da znaš da sviraš, i mnogi su znali makar "kondorov let" ili "crni leptir"... na jednoj žici...
    Ja nisam bio taj tip koji svira za društvo, ali činjenica je da su uz pomoć gitare mnogi "'vatali" devojke, mada se često dešavalo i da gitarista ostane bez "ulova", jer dok je on svirao, ovi ostali se već "smuvali" međusobno i za njega ništa nije ostalo...

    OdgovoriIzbriši
  7. "mada se često dešavalo i da gitarista ostane bez "ulova", jer dok je on svirao, ovi ostali se već "smuvali" međusobno i za njega ništa nije ostalo..."

    E ovako se danas dešava :)

    Inače, odlične priče!

    OdgovoriIzbriši
  8. Дефинитивно интересантне приче. Човек је обишао доста градова. Свака част и на смелости и на сналажљивости. Питам се само где ли се скрасио?

    OdgovoriIzbriši
  9. Evo,da se javi i jedna koja je bila "smuvana"preko gitare,17.god.ekskurzija,Hvar.Prelijepe price,bude uspomene.Aureliano,ako mogu reci,imao si,tj.imas,prebogat i prepun kofer uspomena,sigurno i prijateljstava sirom ove velike planete!Pozdrav Ulicnom muzicaru-mislim da ti vremenska prognoza konacno "ide na ruku".Dobar "akord"ti zelim!

    OdgovoriIzbriši
  10. He, he... evo jedne "žrtve". Pa, ajde, Tina, opiši nam kako je to bilo.

    OdgovoriIzbriši
  11. Evo.On je bio "domorodac",rodjak jednog druga iz odjeljenja,pa se tako i nasao u hotelu.I tako,pjesma za pjesmom,on,gitara,mi(vecina curica),"zanasene"...i tako,pitanja sta bih voljela da cujem,koje pijesme volim,poslije,i sutradan samo nesto za moju dusu,ili kako kaze nasa stara pijesma"...ti bi htjela pjesmom da ti kazem,koliko te srce moje voli..."I to je jedan,jedini put da sam se "zaljubila"na moru.Poslije se par mjeseci nestrpljivo cekao cika postar,i dosla jesen,prosla ljubav.Jako je lijepo svirao,pricao je i da zeli da se skoluje (akusticna gitara).Sta su sjecanja,eto to jos pamtim.I,da,u jednom pismu mi je napisao:"da li ga volim"?Pa da zaokruzim da ili ne.Znam da mi je to bilo smijesno,ne pitanje,nego nacin,sta sad da mu komplet posaljem pismo natrag sa dogovorom...a i bas nije morao znati sve...Ih,koliko je jos ekskurzija doslo kasnije...Meni draga uspomena,a dasnjim generacijama vjerovatno patetika(postar,adrese,par poljubaca i pali kuci).
    I dobar drug,godinama je "motao"cure na gitaru,imao je tako,kako ti i Aureliano,kazete,par standarda,gdje je samo mjenjao zenska imena,po potrebi.Hmmm,izgleda da pali,kada je pijesma "samo za nju"...pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  12. Pa, ti si među prvima imala priliku da glasaš... mislim u bivšoj Jugoslaviji. Lepo ti čovek dao dve opcije, pa zaokruži...
    Jedino je mogao da stavi poseban glasački listić, pa da ne moraš da mu vraćaš pismo.
    Dečja posla, šta ćeš, he, he...
    Isto ti je to sve i danas, samo je drugo pakovanje (FB i to...).

    OdgovoriIzbriši
  13. Viši inspektor Bešević04. 12. 2011. 19:35

    Sve,sve,ali JAPAN!!! VR'! :) Kako brat stize i u Japanu da svira,sunce ti zarko?! :)

    OdgovoriIzbriši
  14. Pa, da pozovem Aureliana da odgovori na to pitanje?

    OdgovoriIzbriši
  15. Baš i mene interesuje kako završi u Japanu :)

    Baš sam uživao čitajuću priče i veliki pozdrav za Aureliana, zavidim ti na lijepo provedenoj mladosti, zavidim ti naravno pozitivno zbog toga jer sam ja ona generacija koja je djetinjstvo provela u '90-tim.

    Da znate da zbog vaših priča nekad požalim što nisam krenuo putem uličnog muzičarenja :)

    OdgovoriIzbriši
  16. a, ja što nisam studirao informatiku, kao ti... :)

    OdgovoriIzbriši