FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

04. 07. 2014.

Svi moji Mundijali


1966.
Bio sam živ* kada je igran Mundijal u Engleskoj. Imao sam tek 2-3 meseca (a engleska kraljica 40 godina i 2-3 meseca). Mislim da u to vreme moji nisu imali televizor, valjda su ga kupili godinu-dve kasnije, tako da nijednu utakmicu nisam gledao uživo ( :) ), a pitanje je da li je tada uopšte i bilo direktnih prenosa na JRT.
Kasnije sam mnogo puta video onaj sporni gol Engleza u finalu protiv Nemačke: https://www.youtube.com/watch?v=0Uhe_l1h3w8

Po meni, nije trebalo da bude priznat taj gol. Čak se i iz ovog ugla vidi da je lopta udarila malo i po liniji, a znamo da treba njen ceo obim da pređe gol-liniju. Iz idealnog ugla bi verovatno bilo još jasnije. Trenutni rezultat je bio 2:2, to je bio gol za 3:2 u 101. minutu (završeno 4:2 za Englesku).
Englezi su tako konačno osvojili titulu prvaka sveta, a mogli su već da ih imaju nekoliko, da nisu bili takvi kakvi su (nadmeni) i da su učestvovali na prva 3 Svetska Prvenstva.
U Italiji se taj Mundijal pamti po debaklu "azzurra", koji nisu prošli grupnu fazu, jer su u 3. utakmici izgubili sa 1:0 od Koreje, i to SEVERNE...

*Majka jednog druga je jednom pitala: "Bila li sam ja živa kad je umro deda...?" 
(htela je da kaže "bila li sam rođena?")

* * *
1970.
Ja se ničega ne sećam sa ovog Mundijala, imao sam 4 godine, ali italijani pamte polufinale sa Nemačkom, koje je za njih utakmica veka.
Bilo je 1:1, pa se u produžecima stiglo do 4:3 za Italiju (znači 5 golova u 30 minuta).
Bekenbauer igrao sa rukom u zavoju.
Čuvena je "štafeta" Mazzola-Rivera (igrali svako po jedno poluvreme). Obojica bili desetke: prvi u Interu, drugi u Milanu.
Rivera je bio krivac za treći gol nemaca, ali je posle samo minut dao taj četvrti, pobedonosni gol za Italiju, koja je posle u finalu izgubila od Peleovog Brazila sa 4:1.

* * *
1974.
Sećam se utakmice sa Špancima. Valjda su takva bila pravila da se, ako se ima isti broj bodova u kvalifikacijama, odigra ta "majstorica", kako se to tada zvalo.
Igralo se u Frankfurtu, 13. februara 1974. godine. Sećam se da je ćale radio u drugoj smeni, pa kada je došao sa posla oko 22:30, mi smo mu pričali kako je bilo.
Pobedili smo sa 1:0, a gol je dao Josip Katalinski.



Na SP je Jugoslavija igrala na otvaranju protiv branioca titule Brazila (ranije je bio običaj da u prvoj utakmici na Mundijalu igra svetski šampion, a ne domaćin). Bilo je 0:0. Gledao sam taj meč, kao i onaj protiv Zaira u kome smo pobedili sa rekordnih 9:0. Ostalih utakmica se ne sećam.
Finale sam takođe odgledao. Nemačka je pobedila Holandiju sa 2:1.
To je bilo zlatno vreme Krojfa i holanđana, ali nisu imali sreće u finalima (kao Ajax u Kupu Šampiona)...
Bilo je i mućkanja: Zapadna Nemačka je pustila Istočnu Nemačku (0:1) i obe reprezentacije su tako prošle grupnu fazu ("izvisio" je Čile, koji ipak nije uspeo da pobedi Australiju, a i da jeste ništa mu ne bi vredelo).

* * *
1978.
E, ovaj Mundijal sam već ispratio kako valja.
Imao sam 12 godina. Ne sećam se da li sam baš sve utakmice odgledao, ali većinu sigurno jesam.
Zvezda Mundijala bio je Mario Kempes.
Holanđani su ponovo izgubili finale, a bilo je i mutnih radnji: Argentina je morala da pobedi Peru sa 4 gola razlike da bi otišla u finale. Pobedili su ih sa 6:0.
Argentinska vojna hunta, koja je u to vreme vladala zemljom, organizovala je taj Mundijal i morali su ONI da budu prvaci sveta, tu nije bilo pomoći.
Sakupljao sam i Paninijeve sličice sa tog Mundijala. Album nisam popunio, ali ga još uvek čuvam (u Leskovcu je).

* * *
1982.
Sakupljao sam sličice (i imam ih u kući u Leskovcu) i sa ovog Mundijala. Ali nisam imao album.
Sećam se da se moja sestra (kao i mnoge devojčice tada) "ložila" na Cabrinija, levog beka Italije. Seka imala 18, ja 16 godina, a to je otprilike kao sada 15 i 13, pošto su deca sada naprednija...
Taj Cabrini je promašio penal u finalu, kada je još uvek bilo 0:0, ali su italijani posle ipak namuvali Nemcima tri komada, a kada su Švabe dale jedan gol, svi mi koji smo navijali protiv njih tada, uplašili smo se da se možda ponovo ne izvuku (to je tih godina klasika bila, to njihovo vraćanje iz mrtvih).
Gledao sam utakmice, verovatno sve koje su bile na TV.
Italijani u grupi 3 nerešene, a posle razbili...
Jugoslavija je imala sjajan tim. Ali u meču protiv domaćina Španije sudija nas je oštetio. Kakav je penal svirao, pa to je neverovatno. Zajec je faulirao nekog njihovog i ostao u mestu, van šesnaesterca, a sudija ladno svirao penal... Izgubili smo 2:1, posle protiv Irske odigrali bledih 0:0.


penal je na 00:27

A u 3. kolu nam je bila potrebna pobeda nad Hondurasom. Mučili smo se neviđeno, dok nije ušao Šestić, zvani "krivošija", i iznudio penal. Pobedili smo sa 1:0 i za prolaz nam je bilo potrebno da Španija pobedi Irsku, ili Irska Španiju. Oni su, naravno, remizirali i poslali naše kući...
U Italiji je ostalo upamćeno radovanje Tardelija (2. gol) u finalu, kao i komentatorovo "Campioni del mondo, campioni del mondo, campioni del mondo", nakon poslednjeg sudijinog zvižduka. Takođe i radovanje na tribinama Sandra Pertinija, njihovog predsednika, kao i igranje tablića sa golmanom Zoffom i trenerom Berzotom u avionu (povratak u Italiju).
Brazilci su u to vreme imali jedan od najjačih timova u svojoj istoriji (Socrates, Zico, Falcao), ali nisu imali sreće.
Maradona je bio u timu Argentine, ali je imao tek 22 godine i na tom Mundijalu je manje igrao, a više grejao klupu.

* * *
1986.
Otišao sam u vojsku avgusta 1985. pa mi je ovo SP došlo nekako pred kraj vojnog roka. U to vreme, poslednjih meseci mog "oduživanja duga domovini" (kako se tada govorilo), radio sam u magacinu ishrane (odatle su kamionima odvozili robu namenjenu kuhinji), tako da sam imao svoj posao, što će reći da sam po završetku radnog vremena bio slobodan, nisam imao nikakve obaveze.
Ali nisam gledao utakmice sa Mundijala. Ne toliko zbog termina (igralo se u Meksiku, pa su neke utakmice počinjale dosta kasno), koliko zbog toga što sam tih godina malo batalio fudbal, a više se posvetio muzici i sviranju.
Ipak sam odgledao neke mečeve: polufinala i finale. A možda i još neki, ne sećam se...
To SP je, kao što je poznato, obeležio Maradona. Postigao je onaj čuveni gol rukom protiv omraženih engleza [sa kojima su Argentinci nekoliko godina ranije vodili (i izgubili) rat za Foklandska ostrva (Maldivi)]. Pa je posle, na istoj utakmici, napravio i onaj čuveni slalom.

Oba pogotka su ovde:


U finalu nije dao nijedan gol, ali je Maradona sam doveo Argentinu do finala [2 gola englezima u 1/4 finalu (2:1) i 2 belgijancima u polufinalu (2:0)].

* * *
1990.
Konačno stigle i boje.
Sve ovo ranije sam gledao na crno-belim, a baš nekako uoči Mundijala odigranog u Italiji, u moj dom je stigao i kolor televizor.
Inače je poznata stvar da pred početak SP raste prodaja TV aparata, naročito u zemljama učesnicama. Ako je već u planu podnovljivanje, onda ljudi gledaju da ga nekako uklope sa Mundijalom, pa kupuju modernije televizore: veće, u boji, sa ravnim ekranima, plazme...
Ovaj Mundijal sam ispratio baš baš, što se ono kaže.
Jugoslavija je imala odlične igrače u to vreme. 3 godine ranije je mlada reprezentacija postala prvak sveta u Čileu (pa su te igrače zvali "Čileanci"). Mnogi od tih mladića su sa Hrvatskom 1998. osvojili 3. mesto na SP u Francuskoj (Jarni, Štimac, Boban, Prosinečki, Šuker). A godinu dana posle Mundijala je Zvezda postala šampion Evrope i sveta. Znači, zlatno vreme YU fudbala, pred raspad države.
Hit na prvenstvu bio je golman Kolumbije Higuita koji je driblao, istrčavao, šutirao slobodnjake, pravio ludosti, pravio kikseve...

Ovo je legendarno (iako nije sa Mundijala):

Mala zbirka njegovih bisera: https://www.youtube.com/watch?v=4tfQpz51kSQ

YU u grupi traljavo, pa sjajna utakmica protiv Španije i pobeda sa 2:1 nakon produžetaka (2 gola Piksija Stojkovića).
U 1/4 finalu Maradonina Argentina, branilac titule. Šabanadžović dobio crveni karton, pa smo nekako izgurali do penala. Maradona promašio, ali i trojica naših...
U polufinalu je Argentina igrala protiv Italije, koja je vođena magičnim Schilacci-jem pobeđivala sve redom. On je među poslednjima upao na spisak igrača za reprezentaciju i stalno je na Mundijalskim utakmicama ulazio sa klupe. I stalno je davao golove. Na kraju ukupno 6 i bio je najbolji strelac SP.
Dakle Italija-Argentina u, gle slučaja, Napulju. Samo par meseci ranije, Maradona je Napoliju podario drugi "scudetto" (prvi 1987.) i pre utakmice je izjavom da se "Italija Napuljaca seti samo kada su im potrebni" (u milionskom Napulju živi mnogo sirotinje) pokušao da napolitansku publiku privuče svojoj reprezentaciji. A Maradona je u Napulju bio (i ostao) BOG.
Ja sam bio malerozan, kao i svi u mom kraju, jer je nestala struja baš kada se igrala ta utakmica, tako da je nisam gledao. Kasnije sam video golove: vođstvo Italije, pa kiks Zenge, pa penale...
Nemačka je harala na tom SP (nas su isprašili u grupi sa 4:1) i zasluženo su postali prvaci sveta, iako je penal u finalu bio malo sumnjiv...
Italija je uzela 3. mesto, YU zvanično 5. (jedini izgubili na penale u 1/4 finalu).

* * *
1994.
Nakon što sam većinu 1993. i početak 1994. godine proveo uglavnom na sviranju (bilo mi je muka da boravim u Leskovcu: ratovi, hiperinflacija i ostala sr...), nakon što sam definitivno postao MILANISTA (računam da sam "rođen" nakon Milanove pobede u finalu Kupa Šampiona 18. maja 1994. [Milan-Barcelona 4:0]), nakon što sam razmenio prvih nekoliko rečenica sa svojom sadašnjom ženom (21. maja 1994.) i nakon što sam kupio (pokretnu) satelitsku antenu - proveo sam celo leto kod kuće.
I ovaj Mundijal sam, kao i prethodni iz 1990. ispratio "do daske".
Utakmice sam gledao na Rai kanalima. Već sam ranije počeo da učim italijanski, pa mi je praćenje SP-a dobro došlo za dalje napredovanje, jer fudbalski rečnik i nije nešto previše obiman. Italijani su pravili celovečernji šou program (pre i posle utakmica), tako da sam zaista uživao gledajući sve to...
U Srbiji se navijalo za Bugarsku i Rumuniju, koji su imali fine timove i neke dobre fudbalere (Hagi, Belodedić, Stoičkov).
Nigerija je takođe bila hit.
Ubijen je kolumbijac Escobar, zbog autogola.

Bebetu se u vreme održavanja Mundijala rodio sin, pa je bilo onog čuvenog ljuljanja.
Italija je rizikovala da ne prođe grupnu fazu, a posle ih je Robi Baggio odvukao u finale.
Baresi se na početku povredio, operisao meniskus, pa uspeo da se oporavi do finalne utakmice, na kojoj je igrao i promašio penal, kada je posle 120 minuta bilo 0:0.
Promašio je i Baggio. Baresi je plakao, Sacchi ga je tešio.
Bilo je i boksa na ovom SP: Brazilac Leonardo laktom onesvestio jednog igrača, Tassoti razbio nos Luis Enrikeu...

* * *
1998.
Sada sam već bio veliki navijač Italije.
"Žabare" su izbacili Francuzi, posle penala (Di Biaggio je pogodio prečku), a malo je falilo da penala uopšte i ne bude, da je Roberto Baggio ovo pogodio: https://www.youtube.com/watch?v=LypheqD-Uas (23:18).
Pratio sam ovo SP do polufinala, a dve polufinalne i finalnu utakmicu nisam gledao, jer sam otišao na turneju. Ali sam pratio šta se dešava, jer sam svakoga dana kupovao "La Gazzetta dello Sport".

2002.
Pratio sam i ovo SP, ali onako... ne kao prethodne Mundijale. Italiju (protiv J. Koreje) pokopao onaj sudija Moreno, kasnije uhvaćen na aerodromu u Njujorku kada je švercovao drogu.

2006.
Bio sam na turneji pa skoro ništa nisam odgledao, iako sam pratio šta se dešava. Svirao sam i dok se igralo finale, ali ispred jednog kafića. A kafić je imao veliki televizor... ;)
Slab je bio protok ljudi, pa sam baltalio sviranje, sa ženom i sinom (tada je imao 2 godine) odgledao drugi produžetak, neslavan Zidanov kraj karijere i penale. Posle smo se malo radovali.
Interesantno je da sam se, u prvom delu Mundijala, javljao u jednu emisiju na hrvatskom radiju. Uhvatio sam fazon: bilo je red razgovora - red muzike, a ja, kada vidim da će pesma uskoro da se završi, tada okrenem broj i nema da omane, eto mene u programu... 2-3 puta sam se javljao. Rekao sam da sviram na ulici, gde se trenutno nalazim itd. Čak sam se dogovorio sa voditeljem da ću nešto da im odsviram preko telefona, ali posle nije bilo ništa od toga.

2010.
Gledao sam utakmice, ali ne sve, nego tek poneku. Otišao sam na sviranje pred kraj SP, a kada je bilo finale nisam svirao već sam ga gledao u jednom kafiću sa holandskim turistima (svi strogo u narandžastim majicama). I ja sam navijao za Holanđane, ali eto...

2014.
Kako stvari stoje, ovaj Mundijal će najviše ostati upamćen po drakuli Suarezu.
Ali videćemo, ima još 8 utakmica do kraja...

4 komentara:

  1. Lijepo napisano, svaka cast:)

    OdgovoriIzbriši
  2. Vrlo lepo, osvežava sećanja. Nadam se da 'aminuješ' što sam ovo preneo (malo transparentnije) i na MC :)

    http://www.mycity.rs/Fudbal/Svetsko-prvenstvo-u-Brazilu-2014_97.html#p1674911

    OdgovoriIzbriši