FACEBOOK stranica . . . . . . . Twitter . . . . . . YOUTUBE Kanal . . . . . . . B92 BLOG

15. 08. 2015.

Sećanje na EP u košarci 1995.


Te 1995. godine, SR Jugoslavija, kako se tada zvala zajednica Srbije i Crne Gore, bila je pod sankcijama, koje joj je zbog Miloševića i njegove bagre uvela međunarodna zajednica, tj. UN. Sankcije su obuhvatale i sport, pa je postojala zabrana nastupa svih ekipa na međunarodnim takmičenjima. To je trajalo od 1992 (sećamo se kako je YU vraćena sa EP u fudbalu, pa upala Danska i osvojila ga), a u proleće 1995. nekoliko meseci pre potpisivanja Dejtonskog sporazuma i njihovog potpunog ukidanja, skinute su nam najpre sankcije sa sporta.
Bora Stanković, koji je tada bio košarkaški Blater, Bog i batina u svetskoj košarci, organizovao je ekspresno dodatni turnir (u Bugarskoj, ako se ne varam), sa koga je u poslednjem momentu, kao pobednik, i SRJ uskočila na EP, koje se te godine igralo u Atini, te je tako na na tom Evropskom prvenstvu, umesto 12, učestvovalo 14 reprezentacija, koje su bile podeljene u 2 grupe sa po 7 ekipa.
SRJ je pobedila svih 6 utakmica u svojoj grupi (Grčka, Litvanija, Italija...), dok je u drugoj harala Hrvatska, sa takođe 6 od 6 (Španija, Rusija, Francuska...).
U četvrtfinalima, pobedili su SRJ, Grčka, Hrvatska i Litvanija. 
U polufinalu, Litvanija je pobedila Hrvatsku, a YU Grčku. Danilović je na tom meču u jednom momentu pokazao domaćoj publici svoj "organ", a tu sliku su, osim tv gledalaca, dan kasnije videli i čitaoci svih dnevnih listova u Grčkoj. Takođe, Grci su imali i primedbe na suđenje. Domaćini su kasnije izgubili i od Hrvatske, pa tako ostali bez medalje (a planirali su bili zlato).
A onda finale...
Od početka je bilo jasno da će domaća publika da navija za Litvaniju, tačnije protiv Jugoslavije.
Razlozi: To što su (po njima) oštećeni od sudija u polufinalu i Danilovićevo ponašanje na tom meču. Naravno, najveći razlog je bio poraz, pa je i sasvim normalno bilo da navijaju protiv reprezentacije koja ih je izbacila iz borbe za zlatnu medalju u njihovoj zemlji.
E, tu sad dodirujemo politiku. Ljudi u Srbiji smatraju Rusiju i Grčku najprijateljskijim zemljama. Zbog toga su bili jako povređeni zbog kontra-navijanja u finalu i zviždanja prilikom intoniranja naše himne "Hej, Sloveni" (kojoj su ljudi u Srbiji, btw, i sami zviždali i tih, a i u narednih desetak godina). Stvarno je postojala velika ogorčenost u narodu, a bilo je te noći i nekog oštećivanja grčke ambasade u Beogradu. Ja sam kasnije uzaludno ubeđivao ljude oko sebe da treba razumeti Grke:
- Pobedili smo ih u polufinalu;
- Imaju zamerke na suđenje;
- Danilovićev gest;
- Smatraju, sa pravom, da smo neregularno ubačeni na EP;
- Ostrašćeni navijači u dvorani u Atini i grčki narod su dve različite stvari...
Ali u Srbiji se to EP zaista doživljavalo kao neko državno pitanje. Posle nekoliko godina izgnanstva, bio je to prvo takmičenje neke naše reprezentacije, tako da je praktično cela zemlja gledala to EP, a naročito finalni meč.
A u finalu je bilo svega i svačega: zakucavanje Danilovića preko ogromnog Sabonisa, Đorđevićevo rešetanje trojkama, pokušaj Litvanaca da napuste meč zbog neslaganja sa sudijama (Đorđević na uvce ubedio Marčuljonisa da ipak to ne rade), urlanje publike...
Na kraju, pobeda Jugoslavije.
A onda dodela medalja.
Verovatno su iz hrvatske reprezentacije bili zapretili organizatoru da neće uzeti medalje, pa je mimo običaja napravljena kompromisna varijanta da se prvo podele bronzane i srebrne medalje, pa tek onda zlatne pobednicima. U trenutku kada se se jugoslovenski košarkaši penjali na pobedničko postolje, reprezentativci Hrvatske su otišli, pa su himnu slušali i zastavu pobednika gledali samo igrači Jugoslavije i Litvanije.
Ja sam kasnije na HRT dnevniku (imao sam satelitsku antenu) čuo i obrazloženje postupka Hrvata. Uz napade na Boru Stankovića, što je omogućio Jugoslovenima da upadnu na EP na mala vrata, i kritikovanja suđenja, novinar HRT-a rekao je otprilike: "Hrvatski igrači pokazali su veliku političku zrelost time što nisu hteli da na istom postolju stoje sa igračima iz zemlje koja još uvek razara naše gradove".
Zapamtio sam ovo, kao i celu utakmicu, jer sam sve to snimao na video rekorderu i kasnijih dana još nekoliko puta gledao i utakmicu i slavllje i izjave aktera... Posle tolikog odsustvovanja sa sportskih priredbi, slavlje zbog ove pobede bilo je ogromno. I te noći, a i sutradan u Beogradu, na dočeku koji će potom prerasti u tradiciju.
Bilo je kasnijih godina još uspeha naših košarkaša, i sportista uopšte, čak i većih od ovog iz 1995. godine, ali takav emotivni naboj oko jedne utakmice nije se više ponovio.


Nema komentara:

Objavi komentar